1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Zdravlje

Psihijatrija u dnevnoj sobi

21. jul 2017.

Ma koliko da su psihičke bolesti teške, možda je još teže biti obeležen kao „luđak“ i biti „strpan u ludnicu“. U Berlinu se zato eksperimentiše s modelom kućnih poseta pacijentima – s odličnim rezultatima.

https://p.dw.com/p/2gvYh
Foto: FARS

Maks nam kaže da o njemu pišemo samo pod tim izmišljenim imenom. Niko ni slučajno ne sme da sazna da on ima ikakvog posla s psihijatrijom. „To je kao bekstvo“, kaže nam 71-godišnji Berlinac: „Ali ja nisam lud!“

Maks je nedavno prošao kroz teška vremena: žena mu je umrla. Naglo i bez ikakvog nagoveštaja. Maks to nije mogao da podnese, želeo je i da se i njegov život okonča. To je priznao na telefonu hitne pomoći i time i ne znajući aktivirao čitav uhodani – i nimalo ugodan postupak. Ako pacijent dovoljno uverljivo najavi da će da izvrši samoubistvo, odgovornost je tada na lekaru kome se poverio. Zato se Maks vrlo brzo našao u hitnoj pomoći, a s obzirom na to da se i tamošnji lekari boje posledica, obično ugroženi pacijenti odatle budu upućeni – na psihijatriju.

U tom trenutku više nije važno šta pacijent zaista namerava ili želi – u slučaju da postoji opasnost po nečiji život i sud može tog čoveka da uputi na psihijatriju. Tamo se obično daju pshihofarmaceuti da bi se pacijent „umirio“, ali Maks je ipak uspeo to da preskoči. Već i boravak u hitnoj pomoći bio mu je i više nego dovoljan: „To je bila samo jedna noć, ali to iskustvo nikome ne bih poželeo“.

„Ma to je samo gospon Bohe“

Maks je shvatio da ga je obuzela depresija zbog smrti supruge, ali mu u početku nije bilo jasno da su bezvoljnost i mrzovolja začarani krug koji, bez pomoći nekoga ko zna kako da prekine tu spiralu, lako vodi u još veću depresiju – sve do kliničke slike bolesti. A baš to mu se dogodilo: „Samo sam ležao u krevetu, nisam imao nimalo volje ni za šta.“

Konačno se ipak uputio na psihijatriju i nakon određenih uspeha s lekovima koje je dobio, hteo je što pre da izađe iz „ludnice“. Po njegovom stanju puštanje bi u suštini bilo preuranjeno, ali Maks je imao sreću: gradsko društvo „Vivantes“ koje drži sve bolnice Berlina je, u dogovoru samo s jednom zdravstvenom osiguravajućom kućom kod koje je slučajno baš i Maks, pokrenulo novi projekat brige za psihičke bolesnike.

Symbolbild Depression Trauer
Svako može da padne u depresiju, ali kada se čini da nema nikakvog izlaza iz nje, trebalo bi potražiti pomoćFoto: Fotolia/X n' Y hate Z

Program se zove Flexi Team ili Home Treatment, a iza tih zvučnih imena krije se nešto sasvim jednostavno: umesto da Maks leži na odeljenju psihijatrije, on živi kod kuće – ali ga redovno obilazi psihijatar specijalista. Matijas Bohe tako posećuje Maksa koji je u međuvremenu i zaboravio da je on u stvari lekar: „On uvek dolazi biciklom. A onda malo popričamo“.

Kopernikanski obrt i u terapiji

Matijas Bohe nije jedini „leteći“ psihijatar berlinskih bolnica. Njegov kolega Zandep Rut iz klinike „Nojkeln“ kaže nam da se s jednim pacijentom redovno sastaje kod određenog kioska: pacijent ne želi da ga posećuje kod kuće jer se boji da će početi naklapanja komšija. Za lekara je to u redu.

Ingrid Munk, primarijus na odeljenju psihijatrije te bolnice, objašnjava nam da takav model lečenja, naravno, ne dolazi u obzir kod svih psihičkih oboljenja. To mogu da budu i ozbiljni poremećaji: halucinacije, paranoja ili iz bilo kog razloga potpuno drugačije percipiranje okoline. A da se i ne govori o bolestima zavisnosti. „Ali otprilike u četvrtini slučajeva, prema našim dosadašnjim iskustvima, to može da bude alternativa.“

I Zandep Rut kaže da, kada je reč o terapiji, takvo kućno lečenje može da bude čak i prednost. S izuzetkom njegovog pacijenta „kod kioska“, lekar nam objašnjava da i poseta domovima pacijenata može da otkrije važne stvari: „Mi smo gosti kod naših pacijenata. Tamo možemo mnogo lakše da sagledamo šta oni mogu. U ordinaciji prvo vidimo ono što ne mogu.“

Teško do promene u psihijatriji

Naravno, u ovoj metodi važnu ulogu igraju i troškovi: bolnice i boravak u njoj koštaju, ali u zdravstvenom osiguranje DAK, koje za sada jedino pokriva troškove tog eksperimenta u Berlinu, uveravaju nas da jeste reč i o troškovima, ali nipošto ne o uštedi po svaku cenu. U stvari, zahvaljujući tom projektu otvoreno je još osam radnih mesta, kaže Folker Retšes koji je u kući DAK zadužen za pokrajine Berlin i Brandenburg. A bolnice mogu prema sopstvenom nahođenju da odrede na koji način će da leče nekog bolesnika.

U stvari baš to je problem u psihijatriji, objašnjava primarijus Andreas Behdolf s psihijatrije klinike „Am Urban“: postoji stacionarni prihvat i postoji ambulantni. Stacionarni znači ono što Maks zove „strpati u ludnicu“, u ambulanti mogu da se leče samo lakši slučajevi jer se može pretpostaviti da će ti pacijenti da se drže dogovora o terminu i lekovima koje bi trebalo uzeti. „Između te dve opcije nema ničeg“, ljuti se primarijus Bahdolf.

Deutschland Isolierstation des St. Elisabeth-Krankenhauses in Dorsten
Bolnica je uvek bolnica, a psihički bolesni u toj izolaciji ne nauče kako da se suoče sa svakodnevnicomFoto: picture-alliance/dpa/R. Weihrauch

Tu se onda silom samog postupka događa da „svi misle na budžete, ali niko na pacijente“. Holandija, Velika Britanija, Skandinavija... Svuda se traže novi putevi. Ali u Nemačkoj osiguravajuće kuće uglavnom uporno istrajavaju na „konzervativnim“ modelima.

Sad unutra, sad vani, sad unutra..

I to iako su oni i suviše često neefikasni. Naravno, posebna je priča onih otprilike osam odsto pacijenata psihijatrije u Berlinu koji tamo nisu svojom voljom – među takvima je zamalo završio i Maks. Ali ima i ozbiljnijih slučajeva, kada je očigledno da su bolesnici opasni ili za sebe ili za okolinu. Nije sporno i da osiguravajuće kuće vrše finansijski pritisak na bolnicu da bude efikasnija.

Što zbog boljih lekova, ali i zbog tog pritiska, prosečan boravak na psihijatriji pre tridesetak godina bio dva meseca. „Danas je to 16 dana“, kaže nam primarijus Munk. Ali zbog niza drugih razloga javlja se „efekat ringišpila“ – tako lekari zovu svojevrsnu zamku kada neki pacijent bude primljen u bolnicu i zbog okruženja u kojem živi. A onda kada bude pušten i vidi da se u tom okruženju ništa nije promenilo, on opet dolazi u bolnicu i sve počinje ispočetka.

U prvoj godini projekta „psihijatrije kod kuće“ do sada je učestvovalo dvestotinak pacijenata iz berlinskih opština Krojcberg i Nojkeln. Eksperimentiše se i u drugim nemačkim gradovima, na primer u Drezdenu gde je takođe stotinak pacijenata. Takva alternativa metoda pokazala se kao neuspešna samo u deset odsto slučajeva.

Ali i lekari još uče u kojim slučajevima je to dobra opcija. I njima je jasno da nije najbolje samo nekoga „zatvoriti“ u sterilnom okruženju bolnice: dobro je da psihijatrijski bolesnici krenu u proces ozdravljenja u njima poznatoj okolini. „Akutno psihičko oboljenje ne mora uvek da znači – bolnica“, kaže lekarka Ingrid Munk. „Ovako su po pravilu i pacijenti i njihove porodice zadovoljniji.“