1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Pre 75 godina: likvidacija Roma i Sinta u Aušvicu

2. avgust 2019.

Uzaludan otpor: 4.300 dece, bolesnih i nemoćnih Sinti i Roma ubijeno je 2. avgusta 1944 godine u gasnim komorama Aušvica. DW intervju sa istoričarkom Karolom Fings.

https://p.dw.com/p/3NCxy
Auschwitz II Birkenau
Foto: imago/BE&W

DW: Drugi avgust 1944. je važan dan u nacionalsocijalističkom progonu Sinta i Roma. Šta se tada dogodilo?

Karola Fings: U noći između 2. i 3. avgusta 1944. godine, takozvani "ciganski logor" u koncentracionom logoru Aušvic-Birkenau biva raspušten ili - na jeziku SS-a "likvidiran". Poslednji zatvorenici - oko 4.300 muškaraca, žena i dece odvedeno je u gasne komore i ubijeno.

Zašto je došlo do čistke i masovnog ubistva?

Odlučujući faktor bio je što je ovaj deo logora trebalo osloboditi za Jevreje deportovane iz Mađarske. Snažniji zatvorenici su postepeno odvođeni na prinudni rad, baš zato što su se oni najviše odupirali pri raspuštanju logora. Nemačkim Sintima, koji su bili u Vermahtu, rečeno je da izlaze iz logora zajedno sa svojim porodicama i idu na neko bolje mesto, gde će moći da rade. Ostali su bili predviđeni za gasne komore.

Preživeli su govorili o otporu pri pokušaju iseljavanja logora u maju 1944. Koliko se zna o tome?

Vrlo malo. Sigurno je, međutim, da su se Sinti i Romi u logoru žestoko branili, čak i u noći između 2. i 3. avgusta 1944. U 19 časova došlo je do blokade logora. Pripadnici SS-a su okružili baraku. Oni koji su tamo ostali - nemoćni, bolesni, starije osobe, deca i njihove majke - mogli su samo uz krajnju brutalnost da budu ubačeni u kamione koji sui h odvezli do krematorijuma.

O kakvom logoru se zapravo radilo?

Uslovi u ovom delu logora u Aušvicu bili su doslovno pogubni. Od februara 1943. tamo je deportovano oko 22.700 muškaraca, žena i dece iz nemačkog Rajha, ali i iz pripojene Austrije, Češke, Poljske, okupirane Holandije i Belgije. Bilo je skučeno, jedva hrane, medicinska nega je bila loša, sanitarno stanje katastrofalno i sve je bilo praćeno nasiljem. Zatvorenici su se svakodnevno borili da prežive.

Do kraja 1943. godine 75 posto je umrlo od gladi ili zaraznih bolesti. Selektivno su birani za ubistvo u gasnim komorama. Bio je to porodični logor s neverovatno visokim brojem dece mlađe od 14 godina, njih oko 7.000. S jedne strane, porodice su se mogle tešiti i brinuti za svoje članove, koliko je to uopšte bilo moguće. Ali bilo je užasno gledati, kako deca, roditelji, braća i sestre umiru, a ništa ne može da se preduzme. Specifični su bili medicinski eksperimenti, koje je izvodio ozloglašeni SS lekar Jozef Mengele i to pre svega sa decom blizancima.

Zašto su Sinti i Romi zatvarani kao porodice?

To ima veze sa iskustvima nacističkog režima tokom progona Sintija i Roma. Kada su 1938. godine prvi mladići deportovani u koncentracione logore na prisilni rad, dogodio se ogroman otpor. Bližnji su pisali peticije  čak i Hitleru. Odlazili su u Berlin pokušavajući da izdejstvuju oslobađanju svojih sinova, braće ili očeva.

Takođe, u maju 1940. godine, kada se dogodila prva veća deportacija: porodice su putovale u okupiranu Poljsku kako bi bile kod svojih bližnjima. Znalo se da Sinti i Romi neguju jake porodične veze. Verovatno je to bila strategija vlasti - bolje da ih pustimo zajedno, u protivnom, biće previše protesta.

Koliko je ljudi preživelo "ciganski logor" u Aušvicu?

Preživela je samo nekolicina odabrana za prisilni rad u drugim logorima: Oko 3.000 do 4.000 ljudi prebačeno je u logore poput Ravensbruk, Buhenvald ili Zaksenhauzen, od kojih je veliki broj ponovo deportovan nazad u Aušvic. Procenjujemo da je preživelo možda 1000 do 2000 logoraša. Stopa smrtnosti bila je posebno visoka među decom. Preživele majke opisavale su kako su im deca umirala na rukama.

Šta se zna o progonu najveće evropske manjine?

Istraživanje o tome postoji tek od sredine 90-ih godina. Do tada se progone gledalo iz perspektive zločinaca: bivših kriminologa ili istraživača rasa. Oni su tvrdili da Sinti i Romi nisu progonjeni zbog rase. Zločinci su takođe sprečili da proganjani dobiju odštetu, tako što su bili veštaci na sudovima. Danas znamo da su Sinti i Romi izloženi rasističkoj agitaciji i progonu od 1933. da su i oni, poput jevrejskog stanovništva, stigmatizovani kao strana rasa. O njima su vođene statistike što je vodilo ka izolaciji i na kraju deportaciji. Cilj je bio isti kao i sa Jevrejima: ukloniti Sinte i Rome kao „stranu rasu" iz „nemačkog nacionalnog tela".

Da li je ovaj genocid zaboravljen nakon 1945?

To je bio genocid koji se negirao. Mnogi su videli, znali ili učestvovali u onome što se dogodilo sa Sintima i Romima u nacističko doba: mlada majka, čiji suprug je deportovan, ostala je sa svojom decom u malom selu, gde su jedva mogli da prežive. Nastavnik i gradonačelnik pobrinuli su se da majka i deca budu prijavljeni policiji. Rezultat je bila deportacija u Aušvic. Niko od njih nije preživeo.

Istina o Holokaustu Jevreja je takođe prilično kasno stigla u nemačko posleratno društvo. Ali bilo je velikih procesa koji su doprineli širenju istine, poput procesa „Aušvic". Iako ne tako sveobuhvatan, postojao je i progon zločinaca. A bilo je i odbacivanja antisemitizma jer se podrazumevalo da je to preduslov za  genocid. Sa žrtvama Sintija i Roma situacija je bila drugacija.

Protiv zločinaca gotovo nisu vođeni procesi. Čak i ako jesu, završavali su se oslobađajućom presudom, jer su Sinti i Romi stigmatizovani kao nepouzdani. Vladalo je rasprostranjeno mišljenje da oni nisu priznati kao ravnopravni nemački građani. Ljudi koji su zahtevali prisilnu sterilizaciju ili deportaciju Sinta i Roma mogli su ponovo da budu na javnim funkcijama – neki su bili savetnici Savezne vlade.

Što je to značilo za preživele?

Iz današnje perspektive je to neverovatno i skandalozno: Žena, koja je jedva uspela da se spasi iz logora, koja je videla sve svoje bliske kako umiru, vraća se u svoj rodni grad, ponovo biva etiketirana kao „ciganka", gurnuta na marginu, bez odštete ili priznanja zločina.

Znamo da se traume mogu prebroditi samo ako društvo prizna da se zločin dogodio.  U slučaju sa Sintima i Romima to nažalost nije uspelo. Takvo isključivanje nakon 1945. godine ima dugoročne posledice - za žrtve, ali i za buduće generacije. Progon i genocid idalje su veliko opterećenje za pripadnike manjine.

Kako se odvijao progon u Evropi?

U nacionalsocijalističkoj okupiranoj Evropi desio se veliki broj ubistava. To je zavisilo od režima koji je sprovodio rasnu politiku. U centralnoj i jugoistočnoj Evropi počeli su masakri nad pripadnicima manjina tokom rata, dok su u Francuskoj Sinti i Romi bili internirani u logore još pre početka rata. U Rumuniji je došlo do deportacija u siromašna područja, u kojima su mnogi umrli, u Mađarskoj su masakrirani na kraju rata.

Progon u Jugoslaviji u kojoj su okupatori pored Nemaca bili i Italijani, protekao je vrlo različito: U Hrvatskoj je bio užasan progon od strane ustaša. Hiljade Roma ubijeno je u logoru Jasenovac. Nemački vojni zapovednik za Srbiju hvalio se kako je Srbija jedina zemlja „u kojoj je rešeno jevrejsko i cigansko pitanje".

Progon je imao uticaja na položaj manjina nakon 1945. Ranije su porodice imale sredstava za život, na primer kovačnicu, koja je bila uništena. Ubili su starce, koji su imali znanje i zanatske veštine. Romi su bili gurnuti u nezaposlenost i siromaštvo, jer su izgubili socijalni status koji su imali pre 1941. godine.

Karola Fings
Karola FingsFoto: NS-DOK/Jörn Neumann

Vi ste u Komisiji za anticiganizam. Kako se razvio odnos većine i manjine?

Napredak je postignut, zahvaljujući  građanskim pokretima Sintija i Roma, koji su se izborili poput spomenika nastradalim Sintima i Romima u Berlinu. Ali znanje o genocidu još uvek je premalo i na primer u školskim udžbenicima nije dovoljno zastupljeno.

Još uvek postoji rasistička agitacija protiv manjine u celini, u medijima, na ulici, u strankama. Anticiganizam je desničarska mobilizacijska strategija. Naravno, postoje i državni i evropski programi osmišljeni za smanjenje diskriminacije. Ali često nemaju dovoljno novca i pripadnici manjina nisu dovoljno uključeni. U osnovnim školama decu manjina smatraju nesposobnom za obrazovanje i izoluju ih u specijalne škole.

Predrasude koje su postojale vekovima moraju se prevazići. Jugoslovenski gastarbeiteri, koji nisu hteli da ih identifikuju kao Rome, mogli su se društveno integrisati. To pokazuje da anticiganizam ometa normalan razvoj manjine.

Istoričarka Karola Fings već godinama istražuje progon Sinta i Roma u nacionalsocijalizmu. Ona je zamenica direktora Centra za nacional-socijalističku dokumentaciju grada Kelna i članica Nezavisne komisije za anticiganizam Savezne vlade.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android