1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Pare za porodilje na brodu koji tone

20. mart 2018.

„Nemamo decu, nemamo budućnost“ – tako je predsednik Vučić najavio „populacionu politiku“. O društvu sa sve manje dece i neizvesnoj budućnosti debatuju Nikola Parun iz Libeka i Stefan Aleksić, autor portala „Mašina“.

https://p.dw.com/p/2uc4D
Deutschland Bevölkerungsentwicklung Symbolbild
Foto: picture-alliance/dpa

DW: Predsednik Vučić je dramatično najavio da nas uskoro više neće biti. Koje su prve posledice smanjenja populacije koje vam padnu napamet?

Nikola Parun: Posledice smanjenja populacije su za mene od sekundarne važnosti, bitno je zašto do smanjenja dolazi. Deo razloga je u promeni životnog stila i to je zajedničko za sve civilizovane države. Opasnije od toga je što ljudi u Srbiji svoje ambicije u njoj ne mogu da ostvare. Smanjenje broja ljudi ide na račun mlađih što povlači manjak agilnih pokretača poslova i radno sposobnog stanovništva, ali i još veći finansijski pritisak na zdravstveni i penzioni sistem. Podsećam da fond PIO danas tek polovinu ogromnih potreba može da pokrije kroz doprinose zaposlenih. Neodrživ je decenijama. Bez reforme u smeru razdržavljenja neće preživeti. Devet godina uplaćujem doprinose. Sa svojih 27, na državnu penziju ne računam.

Stefan Aleksić: Slažem se da je daleko važnije videti zbog čega dolazi do smanjenja populacije. Kataklizmička deindustrijalizacija, de facto i de iure višeslojne deregulacije, osiromašenje stanovništva da bi se smanjila cena rada i ostali potezi koji za cilj imaju privlačenje ovog ili onog kapitala rezultovali su smanjenom mogućnošću reprodukcije. Ima tu malo i kosmičke pravde: Vučić se sada suočava, kao svaki novokonzervativni i autoritarni desničar, sa posledicama trodecenijskog (manje ili više nasilnog – uglavnom više) uvođenja deregulisanog kapitalizma i upravo desnih regresivnih politika.

 - pročitajte još: „Opstanak“ – Srbija protiv bele kuge

DW: Kažete siromaštvo i neuređenost države. Ali šta nam govori to što i Japan i Nemačka imaju takođe oko 1,4 dece po ženi kao i Srbija?

Aleksić: Postoji radikalna razlika: Nemačka nedostatak populacije i radne snage može da reši uvozom prekarne radne snage iz siromašnijih zemalja. Sa druge strane Srbija (a i Bugarska, Gruzija, Sirija...) svoj nedostatak moraju da rešavaju povećanjem reprodukcije domaćeg stanovništva. To se čini autoritarnim politikama, prvenstveno retradicionalizacijom. Naravno, ne bih bio prvi koji bi primetio stratešku vezu između retradicionalizacije i uvođenja kapitalističkih proizvodnih odnosa. Kada u kapitalizmu kažete „uređena država“ to onda znači državu koja svoju ogromnu moć uperi upravo prema najosetljivijim grupama. Komunalna policija, je li, broji lubenice uličnom prodavcu, ali utaje poreza i privatizacione mahinacije pravni sistem nikad ne dotiče. A to su prave klasne politike.

Parun: Promenjene su navike ljudi u odnosu na ranije decenije i vekove. Stopa nataliteta u Nigeru je najviša na svetu, a BDP po glavi je oko sto puta manji nego u Japanu. To pokazuje da uzdržavanje od roditeljstva nije uzrokovano pukim nedostatkom novca. Cela priča oko „populacione politike“ mi izaziva muku osećaja da je neko nekome nešto dužan. Ona da ne abortira, on da brani, ona da rađa, on da bude čvrsta ruka. Svet ne funkcioniše tako. Zato su sve okolnosti jalove ako ljudi iz bilo kog razloga ne žele da imaju decu ili više od jednog deteta.

Stefan Aleksiæ
Stefan AleksićFoto: Privat

DW: Da li to onda znači da država ne treba da vodi neku posebnu „populacionu politiku“?

Parun: Slobodan izbor partnera, vladavina prava, slobodna trgovina. To je populaciona politika.

Aleksić: Besplatno školovanje, besplatno zdravstvo, dostupan javni prevoz i ostali servisi samoreprodukcije društva, socijalna pokretljivost, rodna ravnopravnost i slobodan izbor partnera su populaciona politika.

Parun: Ako može sagovornik da precizira reč „besplatno“ u kontekstu javnih usluga. Hvala.

Aleksić: Javno finansirano.

Parun: OK, pomislio sam da je besplatno pa sam mislio da pitam od čega žive ljudi koji pružaju usluge, jer ne bi bilo fer da rade neplaćeno. A i loše bi uticalo na rast populacije i standard.

Aleksić: Izvinjavam se na nepreciznosti: javno finansirano – i naravno da niko ne sme raditi bez plate dovoljne za dostojanstven život. S tim u vezi – i minimalna plata uravnotežena sa troškovima života bila bi jedna od populacionih politika.

 - pročitajte još: „Sve što je valjalo otišlo je napolje“

DW: Da li je pametno rešenje obezbeđivanje novca za majke koje će imati 12 ili 18 hiljada dinara mesečno za treće ili četvrto dete „a da ništa ne rade“, kako je rekao Vučić?

Parun: To je pampur na tonućem brodu. Pri tom, preko tuđih leđa. Kada pričamo o 150 evra mesečno, moramo da pričamo i odakle dolaze. Ako je problem samo finansijski – ljudi nemaju novac da podižu decu – zašto im onda uzimamo od usta da bismo dali nekome drugom ko novac ima ili, još gore – pravi dete da bi do dodatnog novca došao? To je naopak, populistički pristup. Dovoljno je da država odradi svoje bazične poslove da bi došlo do poboljšanja standarda. Recimo, da procesuira seksualne predatore koji kontrolišu procese zapošljavanja u lokalnim samoupravama kakva je Brus.

Aleksić: Pa nije li upravo Aleksandar Vučić pre godinu dana trudnice optužio za plandovanje? Da li su ovi novci dovoljni za ne-znam-ni-ja-šta je sekundarno pitanje, a primarno je koji je temeljni problem. Kontradikcije u Vučićevim izjavama i politikama treba čitati kao refleksiju kontradiktornih zahteva kapitala koje nameće državi kada je ona pretvorena u servis kapitala i njegovih vlasnika. Sa jedne strane, kapitalu je potrebna jeftina radna snaga a sa druge – velika rezervna radna snaga. I kada male nadnice i bedan standard zakoče reprodukciju radnog stanovništva, onda se od države traži „d'uradi nešto“.

Isto to se, uzgred, dešava i sa pitanjem globalnog zagrevanja i ekološke katastrofe koja je na pragu: kapital za nekoliko stotina godina razvali životnu sredinu, pa kad se više ne bude imalo šta disati i jesti, otrčaće kod države i tražiti pomoć i – verovali ili ne – regulaciju. Doduše vrlo verovatno neku koja će regulisati svakodnevni život ali ne i samu cirkulaciju kapitala. Kapitalizam je privatizacija profita i socijalizacija troškova tog profita pa u kontekstu divljeg kapitalizma – sva rešenja su nakaradna i jedino pravo rešenje je drugačiji političko-ekonomski sistem.

Parun: Moguće je da je kapitalizam uprkos svim pokazateljima takav, nažalost nisam imao priliku da živim u kapitalističkoj zemlji. Današnja Srbija, u kojoj država potroši polovinu svega što se u njoj stvori, to svakako nije. Saglasan sam da je problem strukturni, samo nisam saglasan oko rešenja – verujem da su ljudi srećniji, a siguran da su bogatiji onda kada su stege i opterećenja manji.

Aleksić: Mi ovde izgleda imamo problema sa definicijom „kapitalizma“ – i čitamo li Parunov doprinos definiciji, ispašće da je kapitalizam „kada država troši (neki određeni procenat nečega)“. Nažalost – to je netačno. Glavna odlika kapitalizma je primarno privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju te socijalni uslovi koje država kreira da bi omogućila njegovu cirkulaciju. U tom smislu, Nikola Parun ceo život živi u veoma kapitalističkom društvu. Pre nekoliko nedelja sam bio u Gruziji u kojoj ekonomiju kao da je pravio Libek: flat tax, u potpunosti privatizovan zdravstveni sistem i sve ostalo iz registra politika ludaka tržišta. Ali ne verujem da iko puca od želje da ode da živi u Gruziji.

Parun: Ne znam previše o Gruziji, sem da su nešto siromašniji od naše zemlje, ali ispred nje u mnogim indeksima koji mere vladavinu prava, koja dugoročno doprinosi kvalitetu života. U osnovi vladavine prava jeste i privatna svojina, čiju je važnost za samoostvarenje i kvalitet života uopšte potvrdilo vreme. Ali pre nego što brinemo za Gruziju, predlažem da počnemo da brinemo za sebe i naše blagostanje. Kako da povećamo proizvodnju bez podmićivanja investitora, kako da se zaštitimo na sudu bez podmićivanja partijskog koordinatora, kako da se porađamo motivisani srećnim detinjstvom za našu decu, umesto mini-nadoknadom nakon koje dete šaljemo u iste one škole bez osnovnih sanitarnih uslova?

DW: Razumem ovo što pričate, ali Srbija nije jedina zemlja koja primenjuje neke mere. To rade i „prave" kapitalističke i „prave" socijalističke države. Iz perspektive potencijalnih roditelja, nije li ipak bolje kada porodilja ima neka primanja? To jest, zar neće to makar u maloj meri podstaći rađanje?

Nikola Parun
Nikola ParunFoto: G. Krnić

Parun: Svakom dodatni prihod dobro dođe, ali ovakve mere su populistički flasteri. Ljudi u Beogradu se smeju što lokalna vlast svečano pušta u rad septičku jamu. Druga strana te vesti je da desetine škola u Srbiji imaju samo poljski WC. Koliko finansijskih flastera je potrebno da bi porodilje želele da šalju decu u takvu školu?

Aleksić: Naravno, i kapitalističke države najčešće imaju neke „populacione politike“ jer i one, koliko god bile sposobne za uvoz radne snage, moraju da obezbede onaj bazen radne snage na čekanju jer upravo on obezbeđuje smanjenje cene rada – ispada da je „populistički flaster“ veoma kapitalistička politička praksa. Sa pozicije pojedinih porodica dodatni prihod dobro dođe, ali ono što se kani davati porodiljama samo je bedna zamena za sve one servise koje Vučić – otkako je prestao biti manijak nacije i postao manijak tržišta – kasapi ne bi li od Srbije napravio zgodan inkubator za protok kapitala.

DW: Ima naravno i glasova da ne bismo izgubili Kosovo da su žene bile manje sebične i rađale sinove. Da li su to danas ipak glasovi s margine ili i dalje deo mejnstrima?

Parun: Ima glasova i da je Zemlja ravna ploča.

Aleksić: Nacionalistički argumenti – kao što su sve te gluposti o populacionoj kompeticiji sa ostalim etničkim grupama – trenutno nisu u prvom planu ali to ne znači da se ne nalaze u „zadnjem džepu“ političkih elita i da se neće povampiriti. Valja podsetiti i da je svaki nacionalizam zapravo refleksija potreba kapitala – devedesetih je odradio posao kao dimna zavesa za početak kriminalne primitivne akumulacije, danas odrađuje posao u ovim „seci uši – krpi dupe" populacionim politikama.

 - pročitajte još: „Nešto smo popunjavali u firmi, ko zna šta“

DW: Deo „populacione politike“ je, složili ste se, i to da omladina koja tek treba da zasniva porodice ne sedi na spakovanim koferima nameravajući da pobegne što pre. A to je tako, čini mi se, ne jer je sada loše već jer nema nade da će biti bolje. Kako se vraća ta nada?

Aleksić: Izuzetno teško. Ali u prvom redu stvaranjem politika koje neće biti svodive na beskrajno jedno te isto i beskonačnu reprodukciju globalnih hijerarhijskih odnosa u kojima se vlasnici kapitala kupaju u bogatstvu dok se stanovništvu nameće da se brzo i jeftino reprodukuje na dnu hijerarhije.

Parun: Rešavanjem uzroka sloj po sloj. Da ne mistifikujemo tu nadu – šta ona znači? Šta su njeni preduslovi? Ako je problem mala plata i nedostatak posla, pustimo ljude da slobodno proizvode i trguju, takmiče se i zapošljavaju. Ako je problem loš obrazovni sistem, dajte da vidimo kako da napravimo ikakvo merilo vrednosti diplome. Ovako, u gotovo punom državnom monopolu i bez volje da se tom sistemu posveti vreme, diploma ne znači ništa više od dokaza da si ušao bar dvaput u zgradu fakulteta. I tako redom, kako znamo i umemo, dok ne postanemo sami sebi poželjnije mesto za sadržajan život.

DW: Hvala, gospodo i drugovi, na ovom razgovoru.

*Stefan Aleksić, 1980, je antropolog i magistar rodnih studija, redovni autor između ostalog levičarskog portala „Mašina“.

*Nikola Parun, 1990, je politikolog iz libertarijanskog kluba Libek.

Razgovor je vođen prepiskom.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android