Ona je spas za stare ljude u selu
25. jun 2011.Od kako zna za sebe, obijala je pragove raznih institucija i ustanova, tražila pomoć za nju i njenog sina, molila za bilo kakav posao, ali Slavici Milenković se nije posrećilo. Pod raznim izgovorima, svuda je bila odbijena. Tako, prepuštena sama sebi, Slavica je sa sinom spavala na ulici, u parku i na autobuskoj stanici. Išla je i od kuće do kuće, moleći za smeštaj i malo hrane. Kada se više nije moglo, ponudila je starim i iznemoglim osobama u udaljenim planinskim selima da ih neguje i čuva za novac, kako bi na taj način obezbedila uslove za život. Nekoliko porodica u planinskom selu Grabovnica prihvatilo je njenu pomoć, i tako je Slavica napustila Kuršumliju i prešla kod njih. Slavica ih čuva, neguje, priprema im hranu, odlazi u grad po lekove, kupuje namirnice i radi sve što treba za njih. Tu je već nekoliko meseci i kaže da je pronašla svoj mir i sreću: ‘'Kao beskućnici spavali smo po raznim ulazima po stepeništima, gde nema promaje, u raznim kamionima. Ali onda sam odlučila da idem po selima da pomažem starima ljudima koji su ostavljeni i zaboravljeni, kojima nema ko da pruži ljubavi, pažnju i negu. Ja sam u njima prepoznala svoje roditelje, jer sam bez oba roditelja. Mislim da ja sa njima imam sreću a i oni sa mnom''.
Sa Slavicom se stari ljudi osećaju bezbedno
Reč je o starijim ljudima koji su ostali sami u selu Grabovnica, koje je veoma udaljeno od grada. Bili su prepušteni sami sebi, baš kao što je to i Slavica do nedavno bila. Njihova deca su rasuta svuda po svetu, ali i njima je sada lakše jer znaju da su im roditelji u sigurnim rukama. Oni kažu da se pored Slavice osećaju sigurno i bezbedno, da im je zamenila sinove i ćerke, braću i sestre.
‘'Okupa me, očešlja i spremi mi da jedem. Koliko me samo puta razveseli. Ja sam zavolela Slavicu isto kao da je moja ćerka'', kaže 80-godišnja Milija Tanasković.
‘'Dolazim iz Nemačke da bih videla brata koji je teško bolestan. Našla sam ga u krevetu i Slavicu pored njega. On je čist, presvučen, umiven, obrijan i obezbeđen'', zadovoljno priča sestra jednog meštanina koga Slavica neguje.
‘'Ona je spas za taj narod u ovom selu, za te stare ljude. Interesantno je koliko se ona veže za te ljude a i oni za nju'', nadovezuje se jedan komšija.
Novi život
Slavica sada ima sasvim novi život, kaže da je veoma srećna, jer je u meštanima tog sela pronašla prave prijatelje i sve ono što joj je nedostajalo u gradu. Ona sada ima novac da školuje sina i da živi normalno. Kaže da ju je seoski ambijent inspirisao da se bavi jednim vrlo ozbiljnim poslom. Naime, u pitanju je seoski turizam. Slavica planira da sva domaćinstva o kojima se ona stara, osposobi za prijem gostiju. S njom su se svi složili, a u međuvremenu joj je obezbeđen internet i računar, pa ona u slobodno vreme proučava sve u vezi seoskog turizma. Pošto se to selo nalazi na obroncima Radan planine, Slavica je napravila spisak raznih destinacija za obilazak, obeležila staze za šetnje na planini. Već ima najavljene prve goste:
‘'Nikada do sada nisam imala susret sa računarom, sa laptopom. Gazda ove kuće me je naučio da radim na računaru. Imam prvu najavljenu grupu turista koji dolaze motorima. U pitanju je grupa devojaka koje vole da žive avanturistički, njih 18. Ja ću im spremati hranu na moj način, kuvati im kafu i biti im vodič''.
Slavica ima 45 godina a njena životna želja je da sina izvede na pravi put i da sagradi kuću, da konačno ima svoj krov nad glavom. Ona ne želi da napušta ovo selo. jer kako kaže, "za razliku od grada, ovde se svi poznaju, nisu otuđeni, samo su pod starost usamljeni. Neću napustiti mir, cvrkut ptica i prelepu prirodu jer tu leži bogatstvo. Još samo da dođu ljubitelji seoskog turizma i svi će biti zadovoljni", kaže Slavica.
Autorka: Ljiljana Danilović
Odg. urednica: I. Ivanović