1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Istorija

„Nova Jalta“ je Putinova pusta želja

Russland Victor Jerofeev
Viktor Jerofejev
21. jun 2020.

Ruski predsednik Vladimir Putin napisao je poduži članak povodom godišnjice kraja Drugog svetskog rata. Ruski pisac Viktor Jerofejev za DW analizira napisano – posebno Putinovu verziju istorije i želju za „novom Jaltom“.

https://p.dw.com/p/3e63T
Putin pored grobnice Neznanog vojnika u Moskvi
Putin pored grobnice Neznanog vojnika u MoskviFoto: Reuters/A. Druzhinin

U odnosima Zapada i Rusije vlada hladna noć bez zvezda. U noći se poverenje teško pridobija.

Ipak, upravo mišlju o poverenju završava se obimni članak koji je Putin napisao povodom 75. godišnjice završetka Drugog svetskog rata. Tekst je pisan mesecima, a njegov uzdržani stil i veoma miran ton nisu mi nesimpatični.

Putin recimo toplog srca piše o svojim roditeljima, koji su u ratu preživeli blokadu Lenjingrada, piše kako je teško bilo preživeti, i tu moram da se setim svoje bake i dede koji su istrajali i čudom pregrmeli blokadu istog grada.

Ali, koliko ih nije izdržalo?

Istorija je carstvo mrtvih. Nema direktnog ulaza u to carstvo i sve što nam ostaje su tumačenja prošlosti.

Iz Putinove vizure, zapadne zemlje su krive za rat. Posebno Poljskoj pripisuje negativnu ulogu.

Da, Poljska između dva rata nikako nije bila bezgrešna i poljski predsednik Pilsudski nije bio politički anđeo. Ali to ne opravdava to što su Poljaci posle rata dobili nametnuti režim koji su prezirali. U skladu sa tim, u Varšavi imaju sopstvenu vizuru. Tamo svim silama, baš kao i baltičke države, pokušavaju da spreče novu Jaltu – novu podelu interesnih sfera poput one posle Drugog svetskog rata.

Minhenski sporazum iz 1938. je sramotna mrlja evropske istorije. Tu sam saglasan sa Putinom. Ali komunistički prevrat 1917. koji je zatro hrišćansku civilizaciju u Rusiji – takođe je sramotna mrlja istorije.

Bez revolucije iz 1917. možda ne bi bilo onakvog Versajskog ugovora, možda ne bi bilo ni Drugog svetskog rata, a za Adolfa Hitlera bi malo ko znao.

Putin piše da se Staljin nije ukaljao ličnim sastankom sa Hitlerom. Kao da lični susret sa Ribentropom u Moskvi i prijateljski sporazum sa Hitlerom nisu ukaljali sovjetskog vođu! Uostalom, Staljin je već bio toliko umrljan krvlju sopstvenog naroda, vojske i inteligencije da se dodatna fleka – razgovor sa Ribentropom, preko kojeg je Hitler poslao srdačne pozdrave – jedva mogla i primetiti.

Za razliku od Putina, ne mislim da je pakt Hitlera i Staljina uz tajni dodatni protokol bio koristan za moju domovinu. Naprotiv. Bez tog dokumenta bi Hitler neprestano morao da se plaši rata na dva fronta.

Ni onda ni danas Rusija nije delila evropske liberalne vrednosti. Ruska pravoslavna crkva i državna televizija vode boj protiv evropskog načela da je čovek, individua, mera svih stvari. Umesto čoveka, Kremlj nudi kolektivno „nešto“.

Kada Putin piše ovakav „programski“ članak, onda očito oseća potrebu da ga napiše. Kada se Putinovim očima gleda u prošlost, bolje se razume kakva budućnost očekuje Rusiju sa njenim „večitim“ predsednikom.

Putinova ideja, koju razrađuje u tekstu, da se sastanu velike sile SAD, Velika Britanija, Francuska, Kina i Rusija, dobra je utoliko što je razgovor uvek bolji od pretnji. Ali gde je tu Evropska unija, posebno Nemačka?

A ako se Evropa, sa njenim vrednostima, ne dopada Putinu, ako se na ruskoj televiziji svakodnevno proklinju Sjedinjene Države – kakav bi to sastanak uopšte bio?

Koliko god Putin to želeo, neće biti nove Jalte, pa ni naparfemisane, moderne i diplomatske. Razlike u vrednostima ostaju.

Ali dodajmo: odnosi u današnjoj Rusiji odvijaju se u sistemu privatne svojine. Iako je ruski kapitalizam prožet korupcijom, državnim uticajem i besramnim luksuzom visokih funkcionera – to je i dalje kapitalizam. Dakle, razlike postoje, a opet i ne postoje, što zna da razbesni ruske nacionaliste.

Dobro, Putin je napisao ponešto istinito. Ponešto je prećutao, poput rata sa Finskom. Dodao je ponešto lično i ponešto zvanično.

Bez obzira na Putina i njegov tekst, poklanjamo se sećanju na pale u ratu. Poklanjamo se pred milionima koji su prerano ušli u carstvo mrtvih.

*Viktor Jerofejev je rođen 1947. u Moskvi. Autor je knjiga kao što su „Život sa idiotom“ (1991), „Strašni sud“ (1994), „Ruska lepotica“ (1996), „Pet reka života“ (1998), „Enciklopedija ruske duše“ (1999), „Dobri Staljin“ (2004) itd. Redovno piše kolumne za DW.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android