1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Društvo

Njujork: Virus za sirotinju

14. april 2020.

Američka metropola broji se u žarišta pandemije. No ispod površine se vidi ko će najviše propatiti – to su ljudi daleko od Pete avenije i houm ofisa, piše Sofi Šimanski, dopisnica DW iz Njujorka.

https://p.dw.com/p/3apbh
Tajms skver - svetla velegrada su i dalje tu, ali nema ljudi
Tajms skver - svetla velegrada su i dalje tu, ali nema ljudiFoto: Reuters/E. Munoz

Apokalipsa u Kvinsu dolazi uz sunačno vreme. Jednom dnevno se usuđujem da napustim kuću i prošetam. Jer u ovom kraju Njujorka je zaraženo natprosečno mnogo ljudi. Porodica i prijatelji iz Nemačke mi zabrinuto pišu, na vestima su čuli da je ovde „epicentar virusa“.

Ali napolju nema haosa niti zapaljenih kontejnera po ulicama. Mirno je i toplo, drveće je u cvatu, nema mnogo automobila pa se čuju ptice. Komšije roštiljaju u dvorištu, odvrnuli su muziku.

Svet obilaze prizori praznog Tajms skvera i zamrle Pete avenije. Ali to je Menhetn, a Njujork nije samo Menhetn. Držanje fizičkog odstojanja je drukčije u Kvinsu. I ovde ulicama promiču prazni vozovi i prodavnice su zakatančene, ali ponegde se još vidi i čuje život.

Na Menhetnu živi 1,6 miliona ljudi. Više ih živi u Bruklinu (2,5 miliona) i Kvinsu (2,2 miliona), nešto manje u Bronksu (1,5 miliona), a najmanje na Stejt ajlandu (pola miliona). Ali sve ove delove metropole razlikuju demografija i životni standard.

Skoro petina Njujorčana živi ispod granice siromaštva – na Menhetnu 16 odsto, a u Bronksu 28 odsto. U Braunsvilu, delu Bruklina, je 40 odsto gorko siromašnih. Čak sedamdeset odsto stanovništva te četvrti čine Afroamerikanci. Poređenja radi, u najbogatijem delu Menhetna (Upper East Side) ima oko šest odsto siromašnih i samo 1,4 odsto tamnoputih stanovnika – tri četvrtine su belci.

Zaraza neuporedivo više divlja van Menhetna. Epidemija još dublje kopa jaz među bogatima i siromašnima u Njujorku. Podzemnom železnicom se još voze oni koji ne mogu da priušte da zaustave život na nekoliko nedelja. Nemaju zdravstveno osiguranje niti poslove koji mogu da se obave iz houm ofisa.

Boja kože kao da određuje ko je bogat, a ko siromašan, a sada – ko će ostati zdrav, a ko će se zaraziti. Korona-virus inficira i ubija američke crnce neuporedivo većom stopom, piše Njujork tajms na osnovu podataka iz više federalnih jedinica i velikih gradova.

U komšiluku dobro vidim zašto je houm ofis luksuz belaca i bogatih. Na jednom mestu u mojoj ulici građevinski radovi traju od jutra do mraka, pet dana sedmično. Na ulicama je više ljudi, mnoge prodavnice rade.

Trebalo bi da rade samo supermarketi, drogerije i apoteke, ali nedaleko od mog stana muzika trešti iz jedne jeftine prodavnice koja nudi i čarape, kišobrane i slične tričarije. Na izlogu piše: „Imamo maske za lice.“ Unutra je prepuno. Pred vratima je radnik koji treba da broji mušterije, da ih ne bi bilo previše. Vidim da se smeši ispod maske, zamišljam da je možda srećan jer nije ostao bez posla.

Detalj iz Kvinsa
Detalj iz KvinsaFoto: DW/S. Schimansky

Mnogi nisu ni te sreće. Milioni Njujorčana gube posao. Navala na pomoć za nezaposlene je tolika da se internet-stranica na kojoj se podnose zahtevi stalno ruši.

Hoću da u prodavnici kupim kafu i voće. Siromašna devojčica pita da li mogu za nju i sestru da kupim po čizburger u Mekdonaldsu preko puta. Nema ni masku ni rukavice. Kupujem joj masku umesto čizburgera jer mi se čini da nije baš pametno gurati se u redu pred Mekdonladsom.

Prolazim pored male poslastičarnice u kojoj sam obožavala kolač od jagoda i kafića u kojem ponekad sedim i pišem tekstove. Onda dolaze još neke prodavnice u koje zalazim, pekara u kojoj ujutru uzimam zemičke i filter-kafu. Plašim se da se neke od ovih radnji nikada neće otvoriti jer će propasti. Radna mesta će nestati, siromaštvo će se povećati.

Ceo Njujork izgleda drukčije, a i pre korone mnogo šta ovde nije bilo kako valja. Kada krivulja zaraza opadne, kada bolnice više ne budu prepune, a hladnjače sa telima više ne budu čekale ispred – možda ćemo onda neke stvari raditi bolje. Možda ćemo shvatiti da obrazovanje i lečenje ne smeju da budu privilegije niti da vode u dužničko ropstvo.

Na kraju đira prolazim pored male cvećare. Prodavac pita da li hoću cvet. Ruža u ovo nedoba? Deluje apsurdno. Ali, možda malene cvećare uskoro neće biti. Kući sam se vratila sa maskom na licu i cvetom u ruci.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android