Nikad više „Litl boj“
6. avgust 2008.Kao i obično, japanski premijer i čitav niz političara kratkim govorima su izrazili nadu da se tako nešto više nikada neće ponoviti. I pored toga, svest o katastrofi i razornoj sili bombe polako bledi. Svake godine premine još poneko od preživelih žrtava atomske eksplozije, delom i od njenih posledica – ne samo od starosti. I onda se njihova imena dodaju na listu koja se nalazi podno kamenog spomenika u Hirošimi.
Plavo-beli bljesak
"Bio je to bljesak, plavo-beli bljesak. Potpuno je osvetlio unutrašnjost hrama u kome sam se nalazio. Ali, zvuk ga nije direktno pratio. Pitao sam se da li je to bila neka daleka eksplozija i brojao sam sekunde dok nisam začuo i prasak. A onda se ka nebu uzdigao neverovatno veliki oblak dima, u raznim bojama: ljubičasta, crna, bela. Bio je sve veći i izgledao je kao pečurka“.
Bio je ovo glas čoveka koji je nuklearnu eksploziju u Hirošimi preživeo, kao 43-godišnjak, da bi 40 godina kasnije umro od raka izazvanog radijacijom.
Izopšteni iz društva
Oni koji su preživeli atomsku eksploziju, u Japanu su dugo bili izopšteni iz društva. Ljudi su se bojali nekakve zaraze i nisu želeli da se podsećaju na takvu tragediju, na to što je jedna jedina bomba zbrisala sa lica zemlje čitav grad. Počeli su i sporovi oko toga ko se priznaje kao žrtva eksplozije i ko može da dobije odštetu. No, psihičke patnje, nešto je što preživelima nikada neće moći da se nadoknadi.