Krvavi maj u Bratuncu ’92. | Politika | DW | 12.05.2014
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Krvavi maj u Bratuncu ’92.

Odvedeni su u fiskulturnu salu OŠ „Vuk Karadžić“. Ubijanja su vršena u susednoj zgradi. tzv. hangaru, koji je ranije služio kao radionica za praktičnu obuku učenika. Ko god je izašao da tovari mrtve, nije se više vratio.

Pre 22 godine, polovinom aprila 1992, u Bratunac je došao Novosadski korpus JNA. Za njim su došle i druge oružane grupe iz Srbije. Krajem aprila počelo je razoružavanje muslimanskog stanovništva. „Svo legalno oružje morali smo predati policiji, uz obećanje da će nas oni štititi, navodno da ne bi došlo do ekscesa“, priča Sakib Ahmetović, tadašnji radnik fabrike Kaolin, a danas predsednik Udruženja logoraša Bošnjaka u Bratuncu: „Kada su nas razoružali, sve je opkoljeno i počela je pucnjava. Ko god je pokušao pobjeći bio je ubijen. Kao stoku su nas tjerali na fudbalski stadion, koji je služio kao sabirni centar, odakle je vršeno odvajanje muškaraca za likvidaciju.“

Tage des Genozids Bratunac

Zloglasni stadion u Bratuncu, gde su počast žrtvama odali preživeli i drugi građani Bratunca

Oko 3.000 Bošnjaka držano je na stadionu. Bili su prisiljeni da srpskim vojnicima daju svoje lične karte, novac i ostale predmete od vrednosti. Muškarci, koji su bili odvojeni na stadionu, odvedeni su u fiskulturnu salu osnovne škole „Vuk Karadžić“ i tamo zatvoreni. Ahmetović se seća da ih je u toj sali bilo, kako kaže, oko 700, i da se prvo veče ugušilo devet ljudi. „Toliko smo bili natrpani da se nije moglo disati, jednostavno nije bilo vazduha. Ušao je jedan srpski vojnik i pucao u prozor, tako da smo dobili malo vazduha, da bi odmah zatim jedan momak, koji je bio dobar prijatelj sa njim, izveden i ubijen. Ubijanja su vršena u susjednoj zgradi. tzv. hangaru, koji je ranije služio kao radionica za praktičnu obuku učenika. Ko god je izašao da tovari mrtve, nije se više vratio.“

„Neko mora govoriti šta je bilo“

Na naše pitanje koliko je tu ukupno ubijeno ljudi, Ahmetović odgovara da je ubijeno oko 200. „Tek ako se otkriju sve masovne grobnice i pronađu sva tijela, znat će se koliko-toliko tačne razmjere zločina i broj ubijenih.“

Tage des Genozids Bratunac

Sakib Ahmetović

Na pitanje šta mu se iz tog perioda najdublje urezalo u pamćenje, Sakib Ahmetović kaže: „Uvijek ću pamtiti to da me je ovdje doveo jedan moj prijatelj, Srbin. Tu me ostavio i kao čuvao me. Dva puta sam ga susreo na hodniku prilikom odlaska u WC i pitao ga: 'Šta mi ovo uradi?' A on je rekao: 'Čuvaj se, ići ćete na razmjenu.' Kada smo pošli na razmjenu on je bio na izlazu, ustao je i pozdravio se sa mnom plačući. Krenuo sam naprijed i onda me nešto udarilo otpozadi, pa sam pao i glavom udario o stepenište na drugoj strani“, priča Ahmetović pokazujući ožiljak od tog udarca. „Okrenuo sam se, misleći da me je on udario, ali vidio sam da je to drugi vojnik koji je bio sa njim. On me šutirao, udarao pendrekom, zgrabivši me za kragnu vukao me prema ćošku zgrade, gdje su vršena ubijanja. Ni sam ne znam odakle sam našao snage da se otrgnem i uskočim na kamion, pored kojeg me vukao, a na kojem su bili već ljudi, koji će ići na razmjenu. Bio je mrak, kamion je bio pod ceradom. Ovaj je počeo vikati da me izbace ili će pobiti sve koji su na kamionu. Ja sam zalegao, a ovi na kamionu nisu ni vidjeli ko je uskočio. Vojnik je krenuo da zaustavi polazak na razmjenu i kazao, ako ne izađem, da će pobiti sve kad se vrati. Nisam bio svjestan koliko je to trajalo i već sam bio odlučio da se predam, kada sam začuo opet glas tog ubice, koji je vikao: 'Gdje je onaj?' Čuo sam kako neko kaže: 'Odveli su ga.' I više me nije tražio, tako sam otišao na razmjenu i ostao živ. Kada sam nakon rata prvi put došao u Bratunac, saznao sam da sam proglašen mrtvim, a među mrtve me upisao taj moj prijatelj, jer je vjerovatno on bio zadužen da me likvidira i tako je morao sebe da opravda. Susrećem se i danas sa tim čovjekom, bilo je i razgovora među nama, ali unazad tri godine od mog svjedočenja na sudu više ne kontaktiramo i nismo više prijatelji.“

Ahmetović se još 2001. godine vratio i stalno živi u Bratuncu, jer, kako kaže, neko mora da govori šta je bilo. „Ne smije se zaboraviti i krivci moraju odgovarati. Otkako sam se vratio, imam podebeo dosje u policijskoj stanici, ali ne mojom krivicom. Dva puta su pokušavali da me ubiju, pa nisu uspjeli. Poturali su mi minu da poginem, nisam poginuo. Ne da Bog, jer moram svjedočiti i istinu iznijeti na vidjelo.”

Ubijeni u zgradi škole koju su završili

U fiskulturnoj sali osnovne škole, koja se danas zove „Branko Radičević“, poštu ubijenima odaje i Tima Hasanović. Kroz suze ipak ima snage da nam kaže:

Tage des Genozids Bratunac

Tima Hasanović

„Prvi put sam prošle godine ušla u ovu salu. Vjerujte da sam jedva mogla da dišem. Ovdje su mi ubijena dva sina i muž. Jedan je imao 18 godina, drugi 20, a mužu je bilo 42 godine. Svu trojicu su ih zajedno odveli od kuće, koja je odavde udaljena jedva kilometar. Sa mog prozora vidim ovu salu, u kojoj su ubijeni. Moja su djeca u ovoj zgradi završila osnovnu školu, ja sam im ovdje deset godina dolazila na roditeljske sastanke. Gdje su sad njihovi nastavnici da meni i ostalim majkama pogledaju u oči, da ih pitam kako su dozvolili da se škola pretvori u klaonicu, da se u njoj nevina djeca i ljudi ubijaju? I opet naša djeca danas idu u ovu školu, i još im ne daju da uče na svom jeziku. Zar jedan jezik, bosanski jezik, ne može biti zajednički Srbinu, Bošnjaku i Hrvatu. Pa ovo je Bosna?!“

„Nadam se samo“, dodaje Tima Hasanović, „da će zaslužena pravda stići krivce, i ta me nada još jedino drži u životu.“

Logor za žene dosad nepoznanica

„Bratunac je mjesto masovnih grobnica“, ističe Hiba Ramić, povratnica u Bratunac. „Na području opštine Bratunac do sada je pronađeno 73 grobnice, što pojedinačne, što masovne, primarne i sekundarne grobnice, u kojima su pokopane žrtve sa područja Bratunca. Ubijeni tokom genocida u Srebrenici, ali i dovedeni i tu ubijeni sa područja Milića, Vlasenice, čak Višegrada i Foče. Tačan podatak ubijenih i ekshumiranih iz tih grobnica još uvijek nemamo“, Hiba Ramić.

Sakib Ahmetović iznosi još jedan interesantan podatak, za koji se dosad u javnosti malo ili gotovo ništa nije znalo. To je postojanje ženskog logora u Bratuncu tokom rata. Kaže da su u tome logoru žene držane mnogo duže nego u logoru u fiskulturnoj sali. „Žene, neke sa djecom, su bile zatvarane u zgradi koja, se nalazi u neposrednoj blizini policijske stanice. Te žene su nosile poruke u Srebrenicu između zaraćenih strana. Djeca bi ostajala u Bratuncu, a majka je nosila poruku u Srebrenicu, s tim što je znala, ako se ne vrati i ostane u Srebrenici, djeca će joj biti ubijena. Jedna djevojka, koja je tad bila djevojčica od pet-šest godina, sjeća se jedino kako su joj govorili: 'Ako ti se mama ne vrati, tebe ćemo okrenuti na ražnju'.“

Na pitanje koliko je žena prošlo kroz taj logor i zašto se ranije o tome nije ništa znalo, Ahmetović kaže: „Mislim da je kroz taj logor prošlo desetak do 12 žena. Još ne znamo sve potpuno, jer one ne žele uopšte da govore, čak ni da svjedoče o tome. Toliko su zaplašene da i ne dolaze ovdje na obilježavanje. Poznajem jednu lično, molio sam je da svjedoči, ali mi je rekla da se plaši za dijete. Čak mi je kazala i ime čovjeka koji joj je prijetio da ništa ne govori ili će joj dijete stradati.“

Tage des Genozids Bratunac

Majke i supruge žrtava su polaganjem cveća na stadionu u Bratuncu odale poštu ubijenima

Nestale cele familije, koje nema ko da prijavi

„Odmah po početku našeg povratka u Bratunac počeli smo i potragu za nestalima“, govori Refik Begić, bivši predsednik Skupštine opštine Bratunac i jedan od preživelih logoraša. „U evidencijama koje često pominjemo, je 603 nestale osobe, od kojih je jedan manji dio pronađen, ali nažalost još uvijek tragamo za velikim brojem žrtava iz maja '92. godine. Svake godine se prisjećamo tog maja i strašne agresije koja nam se desila. O tome, nažalost, svjedoči veliki broj masovnih grobnica koje su otkrivene, a i one, koje nisu otkrivene. Mnogo ljudi je jednostavno bačeno u Drinu i njihova tijela su nalažena u Šapcu, Sremskoj Mitrovici, čak i u Beogradu. Zato svake godine i ruže bacamo u rijeku. Mi se nadamo i očekujemo da će pravda biti zadovoljena, i istrajavat ćemo na tome iz godine u godinu, i nikada nećemo odustati. Naravno, moramo gledati i u budućnost, a u budućnost ćemo gledati samo ukoliko bude pravde.“

Refik Begić potvrđuje informaciju o postojanju 73 grobnice, kao i o tome da se još uvek ne zna tačan broj nastradalih sa tog područja i dodaje: „Nažalost, tako je, ali ima dosta slučajeva da su cijele porodice nestale, ubijene tamo gdje su zatečene ili su zapaljene, izgorjele u kućama, a nema ko da ih prijavi. Nečiji nestanak ne može prijaviti komšija, već samo bliski srodnik, a svjedoci smo da se u tim dešavanjima velikom broju familija gubi svaki trag. Uprkos svemu, mislim da u BiH i u Bratuncu ima života. Prag tolerancije je znatno veći nego ranije, mislim da će biti i sve veće razumijevanje za sve ono što se desilo, da suočavanje sa prošlošću ide sporo, ali ipak ide. Duboko sam uvjeren da u srpskom narodu postoji ta klica, kako se ovih dana često govori, borbe protiv fašizma. Srpski korpus se mora suočiti sa tim da se 1992. jedan veliki dio tog naroda ponašao fašistički. Što se prije to desi i dođe do katarze, i put u budućnost i napredak nam može biti brži.“

Tage des Genozids Bratunac

Fiskulturna sala, koja je u ratu služila kao logor

Podsećanje na ratne zločine u Bratuncu pod nazivom „Dani genocida nad Bošnjacima opštine Bratunac“, ove godine je počelo 3. maja. Uz obeležavanje Dana logoraša, organizovane su posete masovnim grobnicama Glogova, Suha i Redžića, zatim obilazak fiskulturne sale osnovne škole Branko Radičević, u kojoj je bio logor 1992, kao i projekcija dokumentarnog filma „Imami šehidi“. Na graničnom prijelazu sa Srbijom, sa Ljubovijskog mosta, u Drinu su spuštene 603 ruže, koje simbolizuju Bošnjake, koji su kao civili ubijeni u Bratuncu.

U ponedjeljak 12. maja 2014, u Memorijalnom centru i šehidskom mezarju (groblju) Veljaci, biće organizovana osma kolektivna sahrana i ukop šest identifikovanih tela ubijenih bošnjačkih civila. U Memorijalnom centru Veljaci do sada je ukopano 267 tela identifikovanih civila Bošnjaka, stradalih u Bratuncu 1992. godine. Još uvek se traga za oko 300 tela. Ne treba zaboraviti da je u srebreničkom genocidu 1995. godine više od dve hiljade ubijenih takođe iz Bratunca, koji su se, zbog proterivanja, zadesili u Srebrenici. „Dani genocida Bratunac 2014.“ biće okončani 16. maja.

Reklama