1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Ko pije, a ko plaća u Vučjaku?

20. avgust 2019.

Uslovi za oko 700 migranata u prihvatnom centru u Vučjaku svakim danom su sve gori. Počeli su i sporadični incidenti s lokalnim stanovništvom, koje ih više ne želi u tom gradu. Novčana pomoć stiže, ali napretka nema.

https://p.dw.com/p/3OAxU
Jedan od šatora u kojem su smešteni migranti u Vučjaku
Foto: DW/Dragan Maksimovic

Dva meseca je prošlo od uspostavljanja prihvatnog centra za migrante u Vučjaku nadomak Bihaća. Mnogi su tada upozoravali na katastrofalan smeštaj nekoliko stotina ljudi na nekadašnjoj deponiji smeća, što je u ovom trenutku više nego vidljivo.

Na ulazu u kamp odmah se oseti nesnosan smrad, izmešan sa različitim vrstama kuhinja koje vode migranti. U kampu, gde već vlada hijerarhija, sve možete da kupite, od koka-kole, preko energetskih pića, pa do specijaliteta indijske kuhinje. Ali Tandir iz Pakistana pravi roti i čapati u svojoj grupi. Cena je marka po komadu. Namirnice nabavlja u gradu.

Biznis cveta u Vučjaku

„Svakog dana spremamo hranu jer su ovde obroci mali, a ne daju nam da idemo u grad. Kada nas policija uhvati u gradu, vraća nas nazad u kamp, tako da ne možemo ni da jedemo. Ovako je lakše, a i imamo našu hranu. Svi su zadovoljni“, kaže Ali dok okreće roti na nečemu što podseća na ploču od šporeta, samo nekoliko decenija staru.

U kampu postoji prodavnica u kojoj se može kupiti sve, od grickalica, pića, cigareta, pa do začina. Najveći deo kolača od zarade ide jednom čoveku koji je prećutni vođa unutar prihvatnog centra. Neke namirnice došao je da kupi i Šahzad Ikbab iz Pakistana, koji za nekoliko dana ide u još jedan „proboj“ preko granice.

Sehzad Ikbab iz Pakistana u prodavnici na bivšoj deponiji smeća Vučjak
Sehzad Ikbab iz Pakistana u prodavnici na bivšoj deponiji smeća VučjakFoto: DW/Dragan Maksimovic

„Osam puta sam pokušao, vraćen sam. Hrvatska policija nam je uzimala sve, od obuće, hrane, telefona, novca. I vrate nas nazad. Poređaju nas u vrstu i kažu: Idite sad nazad. I tuku nas. Mi samo hoćemo da idemo u Italiju, ovde nema ništa, sve se plaća, a nemamo više novca. Neki nas optužuju da stvaramo nerede, da provaljujemo ljudima u kuće, ali to su pojedinačni slučajevi. Ja razumem da su ljudi uplašeni, ali mi samo želimo da odemo odavde. Ljudi ovde su nam pomogli mnogo“, kaže Šahzad, hvatajući pri polasku autora ovog teksta za ruku uz sledeće reči:

„Četiri hiljade evra da me voziš u Italiju“

„Ako znaš nekoga ko bi mogao da preveze nas dvojicu do Italije, platili bi četiri hiljade evra. Ili ti ako hoćeš, pola sada, a pola čim dođemo na tlo Italije. Molim te, ako znaš nekoga da bi nas prevezao, platio bih“, očajan je Šahzad.

Neki od migranata nezvanično pričaju da su bili deo projekta tzv. sigurnih kuća. To u praksi znači da na određenim lokacijama, svakih nekoliko stotina kilometara kroz BiH, od ulaska u zemlju na granici sa Srbijom, pa do hrvatske granice, postoje obezbeđeni privatni ilegalni smeštaji. U Bihaću ili Velikoj Kladuši, na granici sa Hrvatskom, preuzimaju ih osobe koje ih dalje prevoze prema zemljama EU. I sve je to jedna dobro uigrana ekipa, što se da zaključiti iz opisa tih osoba i uniformi koje nose.

Javna je tajna da u privatnim smeštajima u Bihaću i Velikoj Kladuši boravi nekoliko stotina migranata, ali da policija ne vrši velike akcije kako bi sprečila njihov ilegalni rad. S druge strane, jeftinije je i za kanton da ih je što više smešteno u takvim objektima, jer donose profit, što je nedavno kroz priču o većem prilivu novca u odnos na prošlu godinu, potvrđeno i iz Vlade Unsko-sanskog kantona.

Licemerje Evropske unije

S druge strane, BiH u ovom slučaju sve više postaje zemlja utočište, a sve manje zemlja tranzita, s obzirom na to da je veliki broj migranata u Bosni i Hercegovini više od pola godine, a neki i duže. Da li razmišljati o njihovoj integraciji u trenutku kada Bihać i Kladuša žele sve manje migranata, a stanovnici susednog Petrovca najavljuju blokadu puteva ukoliko dođe do njihovog zbrinjavanja u ovčarsku farmu u Medenom Polju – teško je biti sudija.

Licemerje EU ogleda se u insistiranju na smeštajnim kapacitetima što dalje od granice sa Hrvatskom, odnosno EU, kako bi što manje ulazili u prostor gde je zagarantovan slobodan protok ljudi.

Međunarodna zajednica onemogućava integraciju, smatra i Amir Husak sa univerziteta u Njujorku, koji je inače iz Bihaća otišao neposredno pre proteklog rata u BiH. Malo je onih koji su spremni za integraciju, kaže Husak koji već mesecima u Bihaću radi na projektima koji se odnose na migrante, mada kaže značajan broj mladih razmišlja i o prihvatanju takvog modela.

„Ovo je prilika za ovo društvo koje ionako gubi populaciju, jer ljudi odlaze. Imate situaciju po gradu gde se ljudi žale da im fali radna snaga, a niko ne razgovara o tome da imaju dobru ekonomsku priliku ispred nosa. Kada bi postojao neki razlog, oni bi ostali ovde, iako mnogima nije interes BiH, već zemlje EU gde imaju porodice“, kaže Husak koji smatra da bi trebalo vršiti pritisak na međunarodnu zajednicu koja očigledno ne želi migrante, ali želi da ima stabilnu periferiju.

Najgori scenario je sukob

„Zašto onda ne investirati u tu periferiju. Ne želite migrante, onda osposobite periferiju. Pomozite socijalnim, ekonomskim, zdravstvenim programima i rešili ste deo problema. Alternativa njihovoj integraciji ili najgori scenario je sukob lokalnog stanovništva sa migrantima“, kaže Husak, koji se nada da do toga neće doći.

Sead Šehić je ogorčen i zabrinut
Sead Šehić je ogorčen i zabrinutFoto: DW/Dragan Maksimovic

Međutim, pojedini građani Bihaća već najavljuju organizovanje u grupe i straže kako bi se zaštitili, jer su nekoliko puta tražili pomoć o gradskih vlasti, kantonalnih, IOM, ali je sve ostalo isto. Seada Šehića zatičemo ispred kuće, gde prodaje voće i povrće. Iako su šatori ispred prihvatnog centra Bira nedaleko od njegove kuće uklonjeni, a migranti prebačeni na Vučjak, Šehić je ogorčen.

„Ništa se smirilo nije, samo je gore. Juče sam fizički napadnut prvi put. Policiji ne možemo više da se žalimo, jer ništa do sada nisu preduzeli. Organizovaćemo se sami u naše straže, jer je ovo neizdrživo. Ja sam od prvog dana ovde i još se nije desilo da su napali nekog našeg. Do juče. Nedavno su komšiji rekli da će mu zapaliti kuću. I pre nekoliko meseci smo bili za organizovanje straža, ali ja sam bio protiv toga. Ali ovo je neizdrživo. Pune su ih poljane, odvezu ih na Vučjak i oni se odmah vrate u grad“, kaže Šehić navodeći da priča o integraciji nije moguća.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android