Još jedan dan u Enisovom životu
1. mart 2011.Enis ne želi da kaže svoje pravo ime. Već četiri godine živi u prihvatilištu za izbeglice u Hamburgu. U njemu živi oko 450 izbeglica. Polovina su deca. Većina dolazi iz nekadašnje Jugoslavije i Avganistana.
„Stanovi i sve ostalo, ovde nisu baš dobri. Postoje grafiti na zidovima. I tako…“
Mir je u domu. Napolju pada kiša.
Violeta se plaši
Enis neprestano priča mobilnim telefonom. Jedna devojčica ga nervira. Dosadno mu je i stalno gleda na sat. Autobus do doma dolazi samo jedanput u sat vremena. Enis odlazi u obližnji tržni centar da jede. Tamo radi njegova 17-ogodišnja sestra. Jedina je u porodici zaposlena. Enis je često prati kući.
„Autobus je pun stranaca. Često dolazi do svađa. Violeta se plaši da ide sama do kuće.“
U ulazu njihove kuće miriše na hašiš. Trojica mladića stoje u haustoru. Jasno je zašto policija često obilazi taj kvart.
Pisaći sto
U stanu izgorela sofa, kese sa smećem. Enis deli sobu sa starijim bratom.
„Jako bih voleo da imam svoj sopstveni pisaći sto.“
U celom stanu ne postoji stolica. Enis domaći piše ili na krevetu ili kauču.
Enisova jutra počinju tako što umorno sedi na svom krevetu. Na isti način se i završava dan.
Autorke: Katrin Erdman / Željka Bašić-Savić
Odgovorni urednik: Ivan Đerković