Hajnrih Bel i tranziciona pravda

Povodom promocije knjige i upriličenog druženja, direktor Regionalnog ureda za Jugoistočnu Evropu Fondacije Hajnrih Bel u Beogradu, Dragoslav Dedović je rekao:

"Umjesto velikih uvodnih riječi o značaju nobelovca Bela, ovom prilikom ću dati samo nekoliko napomena koje nas vode do srži njegovog političkog stava: Bel je još uvijek izuzetno aktuelan tamo gdje temeljne stvari u društvu nisu do kraja raščišćene. Tekstovi koje sam preveo (Upozorenje na Gospodina X, Cijena pomirenja) mogu, po mom uvjerenju, brže i bolje naći put do ljudi u zemljama takozvane tranzicije nego do današnjih Belovih sunarodnika. To ne treba da čudi jer je Bel opisao dramu savjesti nakon besprimjerne katastrofe. Tekstovi su nastali 1959, te će za nepune dvije godine biti stari pola stoljeća. Međutim, nastali su samo petnaest godina nakon apokaliptičnog iskustva Drugog svjetskog rata. I ta vremenska distanca nam se čini poznata ­– skoro isto toliko vremena nas dijeli od zapadnobalkanskih ratova s kraja dvadesetog stoljeća. Taj period je izgleda dovoljan da mnogi počnu zaboravljati žrtve, naročito one koje su stradale u ime „nas“.

Nemirni Belov duh se nikada nije pomirio sa zaboravom koji je drugo ime za obnavljanje preduslova za novo zlo. Stoga on u prvom tekstu opominje:

Gospodin X je utvara demokratije, on nema ni pamćenje ni maštu. Ako tražite protivnika, tražite njega; otpor koji ste pružili, proganjanje kojem ste bili izloženi ima smisla ako stare protivnike držite na oku, da ih ne izgubite iz vida, ali nikada ne smetnite sa uma da je Gospodin X taj, koji istinito naziva pretjeranim i koji vašu sudbinu, ma koliko ubjedljivo bila predstavljana, pretvara u bajku; da je on čovjek koji u svakoj diskusiji, bez obzira da li se radi o djevojačkoj odjeći ili atomskom naoružavanju, isključuje temeljne principe, želeći da raspravlja samo o onome što on naziva bliskim i očiglednim. Ne pada mu na pamet da bi temeljni principi mogli biti najbliži; to je za njega nepoznato. Njegova glavna riječ je zdravlje, a žrtva je riječ koja, po njemu, spada u oblast bolesnog. Religija je za njega neka vrsta ljudske djelatnosti, on nije stekao vjeru već ju je naslijedio kao plac koji donosi kamatu. Mogao bih nabrajati njegove osobine do iznemoglosti, ali se nadam da sam vam donekle učinio prepoznatljivim protivnika koji prijeti da obesmisli vaš otpor i vaše žrtve. Otpor koji ste pružili ne može se završiti sa danom vašeg oslobođenja; snaga i suverenost koja je bila osnova pružanja otpora, mora da traje i nakon što su vaši, jasno prepoznatljivi protivnici, izgubili vlast nad vama. Utvara, koju sam pokušao opisati, još ima vlast i prodire sve više u same vrhove.

Ovdje se dotičemo i Belovog političkog angažmana, koji nikada nije bio potaknut dnevnopolitičkim računicama. – za njega je čovjekovo dostojanstvo bilo nedodirljivo. Tome nasuprot, mnogi stari i novi političari prečesto posmatraju građanina kao sredstvo, u najgorem slučaju kao topovsko meso ili, u najboljem, kao povodljivo biće koje treba nagovoriti da na listiću zaokruži željeno ime.

Stoga nije bilo iznenađujuće da su se stari Bel i mladi zeleni pokret, pred kraj piščevog života, uzajamno prepoznali kao saborci sa zajedničkim ciljem – autonoman i svjestan život u slobodnom društvu slobodnih, solidarnih ljudi, koji neće biti ravnodušni prema opasnosti od tiranskih ambicija, ma sa koje strane one dolazile. Bel stoga upozorava:

Ne vjerujmo miru: mašinerija za proizvodnju mišljenja je tu – nudi za sada bezazlene stvari, formira predrasude, koje se, doduše, iscrpljuju u komercijalnom, a ipak već natapa naš mozak. Potrebna je čudovišna snaga, da bi se, prkoseći toj mašineriji, sačuvalo razmišljanje i sposobnost sjećanja. Moglo bi doći vrijeme u kojem više ne bi bilo politički oportuno zločin iz prošlosti nazvati imenom koje mu pripada; tek tada ćemo pokazati koliko nam je vrijedna sloboda; to što se desilo Jevrejima može se ponoviti bilo kojoj proizvoljno klasifikovanoj grupi ljudi. Znamo šta je čovjek u stanju da učini, ne vjerujmo miru.

U jasne političke oporuke velikog pisca ne spada samo nepovjerenje prema manipulatorima, nego i obaveza da se protivriječi svima koji misle da je žrtva iz redova sopstvene zajednice važnija od žrtve koja je stradala upravo zbog toga što ju je neko isključio iz iste te naše zajednice i proglasio drugačijim, nižim bićem, dakle neprijateljem.

Mi nismo vrijedni pomirenja ako na taj način odobravamo ubistva iz prošlosti. Protivrječite, vi mlađi, vašim očevima, vašim učiteljima, protivite se u tramvaju i na školskom dvorištu, u radionici i kancelariji. Protivrječite svugdje gdje se zlo negira ili tamo gdje vam - poput bilansiranja u industrijskom pogonu - za izravnavanje računa ponude druge, nevino stradale. Za bezbrojne ubijene u logorima, bezbrojni drugi: mrtvi u ratu, oteti, nestali, djeca i žene koji su umrli po seoskim drumovima. Mrtve uzeti kao predmet nacionalnog tekućeg računa jeste novi neljudski čin, koji odobrava buduće zločine... Čini mi se da su ove opomene upućene i svima nama, bez izuzetka.

Dragoslav Dedović

Direktor Regionalnog ureda za Jugoistočnu Evropu

Fondacije Hajnrih Bel