1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Društvo

Fenomen „tihog otkaza“: Radim, ali i živim

6. novembar 2022.

Posebno je među mladima izražena želja da im posao ne kroji ceo život i da ne predaju „cele sebe“ firmi. Stručnjaci kažu da nove generacije nisu lenje, nego da imaju drukčije potrebe.

https://p.dw.com/p/4J7hu
Nove generacije ne žele da budu uvek dostupne za šefa
Nove generacije ne žele da budu uvek dostupne za šefaFoto: Ute Grabowsky/photothek/picture alliance

Ovog leta je jedan korisnik mreže TikTok objavio video dug samo 17 sekundi – ali o kojem još uvek bruje društvene. Poruka je jednostavna: „Nedavno sam shvatio pojam tihog otkaza. Ne dajete otkaz, ali prestanete da težite da uvek premašite sve zadatke. Još radite šta treba, ali niste vezani za mentalitet koji propisuje da je posao ujedno i život.“

Na TikToku je više miliona korisnika pogledalo taj video, a o pojmu tihog otkaza (Quiet Quitting) se ubrzo počelo pisati i u Njujork tajmsu ili Vol strit žurnalu.

Očito tema pogađa omladinu – kad i dobiju posao, pod stalnim su pritiskom da se dokazuju. Radno vreme postoji samo na papiru, očekuje se da se na mejlove i pozive odgovara i u sitne sate.

A onda se nameće pitanje: zašto? Naravno, napredak u karijeri, bolja plata, možda službeni auto… ali da li je to vredno odricanja od privatnog života?

Koliko malo mogu da radim?

Naravno, takvo korenito pitanje uzbudilo i poslodavce. Tihi otkaz noviji fenomen, i ne znači klasično zabušavanje i hvatanje krivina… ili, što je poznato iz državnih firmi bivših socijalističkih zemalja: „Ne možete da me platite tako malo koliko malo mogu da radim.“ Ovo je drukčije.

Istraživač razvoja mladih Klaus Hurelman objašnjava da je kod tihog otkaza i dalje tu želja da se radi pošteno, da se doprinese uspehu firme, ali samo u granicama koje su dogovorene – recimo radnim danima tokom radnog vremena.

O tome je pisao još i Alber Kami, ali Hurelman upozorava na brutalnu svakodnevicu današnjeg sveta rada, vođenu samo rezultatima i profitom. To diktira radni moral i ritam i „sve to (mladi) nekako ne mogu prihvatiti i smatrati nečim dobrim“.

Hurelman kaže da fenomen pogađa i mlade u Nemačkoj gde se rad i dalje smatra drugim (ili prvim?) životom. Mladi, kaže, radije bi „zatvorili radnju baš na vreme, zaboravili na posao i ulagali u kvalitet života“.

Ima dovoljno drugih poslodavaca

Isto tako upozorava da su upravo u Nemačkoj mladi i dobro obrazovani stručnjaci postali svesni potražnje na tržištu rada. Zašto bi onda uopšte udovoljavali svakoj želji šefa? Drugih radnih mesta ima dovoljno.

„U raspravi su se već oglasile i uprave nekih firmi, osećaju se uvređeno, morališu i ne žele da se upuste u pravu debatu“, kaže nam Hurelman za genciju dpa.

To je, po njegovom mišljenju, najgori odgovor. Bilo bi im bolje da stvar prate sa zanimanjem, da se poprave, probude motivaciju i odgovornost. Po njegovom mišljenju, taj problem se „može rešiti“.

Iako fenomen tihog otkaza nije dovoljno istražen, američka agencija Galup sprovela je anketu koja pokazuje da je trećina zaposlenih krajnje angažovana na radnom mestu, dok polovina radi „po pravilima službe“ i ni mrvu više.

Nemačko osiguravajuće društvo HDI je sprovelo istraživanje među zaposlenima do 35 godina starosti. Pre samo dve godine je 69 odsto njih reklo da ne mogu zamisliti život bez posla, a ove godine je to reklo svega 58 odsto.

Nema znakova „lenjosti“

Neki stručnjaci imaju sumnje u smisao poruke na TikToku. Tako Enco Veber s Instituta za tržište rada u Nirnbergu smatra da tu nije reč o tome da mladi „ne žele“ da rade, nego je pitanje kako hoće da rade.

On raspolaže statistikama u kojima vidi da se „želja za dužinom radnog vremena uopšte nije promenila“. Niti drugi faktori, kao što je broj zaposlenih sa skraćenim radnim vremenom i broj prekovremenih sati, ne svedoče da iko želi da radi manje.

On misli da se sve svodi na pitanje kako i gde raditi. Traži se individualno krojenje radnog vremena koje će biti prilagođeno privatnom životu, a ne obratno. I rad od kuće je sve važniji zahtev zaposlenih, što je pandemija posebno razgolitila.

„Zahtev dakle nije da svaka firma mora otvoriti nekakav ćošak za odmor i razonodu, što je stereotip koji se čuje o firmama Silicijumske doline“, kaže Veber. „Na prvom mestu ovo praktično pitanje, može li se s 35 radnih sati sedmično ostvariti karijera, to radno vreme prilagoditi svojim potrebama, ali i mogu li se čuti zaposleni kod odlučivanja o radnom mestu.“

aš (dpa)

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.