Dočekuju li Hrvati papu kao istinski vernici?

Novinarima i političarima bi se, uprkos ustavnoj sekularnosti, omaknuti sintagma „Hrvatska – katolička zemlja“, ali pravo je pitanje da li slika koja stiže iz Zagreba pravo stanje vere u Hrvata. Naime, navedenu grešku je lako razumeti, ako se uzme u obzir da se osam od 10 hrvatskih građana izjašnjavaju kao katolici, ali koliko njih zapravo živi u skladu s verom, mogli bismo ilustrovati sa nekoliko činjenica iz svakodnevnog života.

Hrvati tako često pominju Boga, ponajviše u psovkama i to u svim mogućim kombinacijama čije su raznolikost i izražajnost često tema anegdotalnih prepričavanja „manje kreativnih“ evropskih naroda. Skloni su praznoverju i rado posećuju vidovnjake koji svakodnevno pune termine na nacionalnim televizijskim programima, a gotovo 10.000 gatara i samoproklamovanih proroka svoje usluge nude putem 250 telefonskih linija koje, prema nekim procenama, mesečno ostvaruju prihod od 750 miliona kuna. Uz sve to nedelja u Hrvatskoj nije neradan dan, a „medicinski neindicirane pobačaje“ obavljaju državne bolnice. Ni brak u Hrvatskoj nije svetinja pa je tako evidentan porast razvoda.

Prema predviđanjima stručnjaka, svaki četvrti brak sklopljen ove godine neće doživeti 15. godišnjicu. Ako tome pridodamo podatak da je najveća prepreka ulasku Hrvatske u Evropsku uniju korupcija, teško je ne posumnjati da se na časovima veronauke u Hrvatskoj „ne obrađuju“ 10 Božjih zapovesti.

Vera ili nacionalnost?

Kako objašnjava profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta i sociolog religije dr Siniša Zrinščak, u Hrvatskoj, kao i na prostoru bivše Jugoslavije, postoji jaka veza između nacionalnosti i religioznosti. Naime, vekovima je religija bila jedna od važnih odrednica identiteta određenih nacionalnosti, a tamo gde su razlike u jeziku i kulturi bile male, religija je postala dominantna odrednica. Stoga i ne čudi da se donedavno smatralo kako su svi Hrvati katolici, a svi Srbi pravoslavci.

Nema zemlje ni naroda u kojem ne postoji diskrepanca između religijskog identiteta i stvarne religijske prakse. Isti je slučaj i sa Hrvatskom u kojoj prema poslednjem popisu stanovništva živi 80 odsto građana koji kažu da su katoličke veroispovesti. Isti udeo građana za sebe tvrdi da su religiozni, objašnjava Zrinščak i dodaje da među njima treba razlikovati nekoliko skupina zavisno o odnosu prema veri; od onih koji žive prema verskim učenjima do onih koji prihvataju samo do verske doktrine ili imaju neku svoju vlastitu interpretaciju onoga što njihova vera uči. Svakako, postoje i oni koji su potpuno distancirani od religije.

Hrvatska ipak među religioznijim evropskim zemljama

Budući da se u Hrvatskoj radi nedeljom, broj razvoda brakova je vrlo visok, a lekari legalno obavljaju pobačaje, reklo bi se da je među hrvatskim katolicima zaista malo onih koji stvarno žive prema verskim učenjima. Prema podacima kojima raspolaže portparol građanske inicijative „Nisam vjernik“ Neven Barković, a koje je objavio Institut za društvena istraživanja „Ivo Pilar“ na verske službe više ili manje redovno ide tek 15 do 20 odsto građana.

Istovremeno prema istraživanjima Eurobarometra 67 odsto građana u Hrvatskoj tvrdi da veruje u Boga. „U kojem je smislu netko katolik ako ne vjeruje u Boga, ne ide u crkvu, ne prima sakramente i ne živi u skladu s katoličkim dogmama?“, pita se Barković i zaključuje da je jasno kako u Hrvatskoj, gledano na ove kriterije, nema ni blizu 50 odsto katolika, a kamoli deklarisanih 80 odsto.

Dr Siniša Zrinščak upozorava da je prema naučnim pokazateljima, Hrvatska ipak među religioznijim evropskim zemljama, iako nije u samom vrhu ove lestvice. Napominje da kada znanstveno govorimo o religioznosti u obzir uzimamo njene različite aspekte; konfesionalnu identifikaciju, religijsku samoidentifikaciju, versku praksu, poverenje u crkvu i ponašanje prema stavovima crkve.

Nekad i sad

U vreme stvaranja hrvatske države ranih devedesetih godina bilo je drugačije, danas prvi redovi ispred oltara više nisu rezervirani za političare. Bilo je to vreme, kaže Barković, kada je bilo „oportuno definirati kao katolik jer su u korelaciju stavljena tri pojma; nacionalnost, državotvornost i vjeroispovijest“. Osoba koja se nije mogla videti kao „državotvorni Hrvat–katolik“ bila je sumnjiva. Nakon 20 godina situacija nije onakva kakvu bi vladajuće strukture želele. Ljudi više ne osećaju pritisak da budu katolici, a ulogu u svemu je odigrala i sva sila skandala u koju je upletena Rimokatolička crkva, obrazlaže Barković.

Sveštenici u službi politike

Povezanost vlasti i crkve i dalje traje, smatra portparol inicijative „Nisam vjernik“ Neven Barković. On kaže da vlast novcem poreskih obveznika kupuje 'usluge' Crkve čiji sveštenici u predizborno vreme „s propovjedaonica upućuju vjernike za koga trebaju glasati“.

„Crkva, kako i sam kaže nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić, ne ide na izbore. No ona nije dužna opravdavati novce koje dobiva iz proračuna, a koji je ugovoren s Vatikanom. Jasno je da Kaptolu takvo stanje odgovara. Mislim da ćemo uskoro vidjeti kakvo je pravo stanje stvari kada se krajem godine objave rezultati popisa stanovništva“, tvrdi Barković i oprezno dodaje da očekuje da će nakon objavljivanja rezultata broj katolika biti manji, ali ne znatno. Razlog vidi u pokušajima popisivača da se sugestivnim pitanjima „naduva“ broj katolika. Uveren je kako će se i Hrvatska za nekoliko godina priključiti svetskim trendovima i zemljama koje beleže sve manji broj deklarisanih katolika.

Autor: Siniša Bogdanić, Zagreb
Odg. urednik: J. Leon