1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Društvo

Da li se razum(ij)emo?

26. decembar 2019.

Srpskohrvatski? Ili srpski i hrvatski? Pa još bosanski i crnogorski? Zašto je to uopšte bitno? I kome je bitno? Serija reportaža sa prostora na kojem se ljudi odlično razumeju osim kada se ne razumeju.

https://p.dw.com/p/3VLFL
Foto: DW/M. Martinović

Omladina na Jutjubu gleda sadržaje iz celog regiona. Ne dotiče ih pitanje da li se u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori govori isti jezik ili su to četiri jezika.

„Moja najdraža srpska riječ je viršla“, kaže nam uz smeh Nika Ilčić (19), najpopularnija hrvatska jutjuberka. Trebalo joj je malo da ukapira da je to hrenovka. Za DW je ispričala i zašto koristi reč „bukvalno“ umesto „doslovno“, i zašto svi klinci u regionu imaju u svom rečniku beogradski sleng „ide gas“.

I, uopšte, koliko se njena generacija zamara pitanjem da li je srpskohrvatski i ono što je od njega ostalo jedan jezik ili četiri različita jezika? „Svi se razumijemo. U tom smislu bih rekla da pričamo istim jezikom“, kaže nam Nika. „Naravno, kad sednemo u školu na nastavu, gramatika i sve to nije ni približno isto.“

U ekipi satirične emisije „Dnevnjak“ iz Novog Sada su skoro pa veterani Jutjuba. Oni se obraćaju nešto starijoj publici, ali jednako su popularni u celom regionu. Za DW pričaju šta su mogli da nauče od „Top liste nadrealista“ i „Složne braće“. I koliko je vica već u samoj varijanti jezika.

***

Svako ima pravo da mu se sudi na maternjem jeziku – i to u sudnicama u Novom Pazaru može izgledati bizarno. Sudija govori srpski, a ovlašćeni tumač „prevodi“ na bosanski. A ako nema tumača, proces može da zastari.

„Kao da se postupak vodi na mađarskom ili francuskom, svaka stranka izlaže pa se daje prilika tumaču da prevede na bosanski jezik“, priča nam Edin Hodžić, sudija osnovnog suda u Novom Pazaru, kako izgleda kad neko insistira na prevodu sa srpskog.

Takvih je, dodaje, malo, mada zvanične statistike ne postoje. Ranije se dešavalo da prekršajni postupci zastarevaju jer nema ovlašćenih sudskih tumača. Sada, kada ih ima nekoliko, mnogo manje ljudi traži da im se sudi na bosanskom – to bi samo povećalo troškove suđenja koje moraju snositi ako budu osuđeni.

Ali zašto sam sudija Hodžić ne proglasi sebe govornikom i bosanskog jezika pa tako vodi postupak? „Imao bih pravo da vodim postupak na bosanskom jeziku, ali insistiram da se postupak vodi na srpskom jeziku jer ne želim da me stranke ispravljaju da sam nepravilno izgovorio neku reč na bosanskom.“, kaže, čuva dostojanstvo suda.

Dok u Srbiji, BiH i Crnoj Gori gotovo da nema tumača za jezike nastale iz srpskohrvatskog, u Hrvatskoj ih ima pregršt. U Zagrebu smo razgovarali sa pravom poliglotkinjom – ovlašćena je da prevodi makedonski, hrvatski, srpski i bosanski.

„Crnogorski ne govorim“, kaže nam Spomenka Demnieva. Naprosto, u Hrvatskoj nema gde da polaže ispit pa da nauči i crnogorski.

***

„Naš jezik je srpski. Pošto u našem bukvaru nemamo Ś i Ź, ja mislim da moja djeca ne treba da uče ta slova“, kaže nam Matija Milačić dok sa ćerkom Nađom lista crnogorski bukvar. Milačić je novinar i predsednik udruženja „Ćirilica“ u Podgorici i smatra da se crnogorski jezik nasilno odvaja od srpskog.

„Neki nastavnici čak kažu da moraju da pretrče ta dva slova. Jer i profesori su svjesni da nemamo mnogo primjera gdje se koriste“, dodaje Milačić. „Ovdje imamo primer za slovo Ź“, kaže, pokazujući knjigu gde piše reč „Źenica“.

Kako kaže mala Nađa? „Zjenica“, odgovara dete. „Svi kažu zjenica“, dodaje njen otac.

Sasvim drukčiju priču kazaće Novica Vujović, saradnik na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. „Pitanje fonema Ś i Ź problematizuje se iz kakvih politikantskih razloga ili nepoznavanja literature i stanja na terenu. Ti fonemi su opšta crnogorska karakteristika – kako u Baru, Herceg Novom ili Tivtu, tako od Pljevalja do Plava, Gusinja ili Berana.“

Novinar Samir Kajošević nam kaže da ni štampa ne koristi nova slova. „Imali ste period tokom referenduma o nezavisnost, period potrebe da se naglasi to novo crnogorstvo“, kaže on. „To je politička potreba da se ima nešto svoje, konkretno ta nova slova, da bismo se razlikovali od onoga gdje smo bili do juče. Više je politički nego realan problem.“

***

Ekipa DW obišla je Gornji Vakuf-Uskoplje, varoš sa dva imena, dve verzije istorije i „dvije škole pod jednim krovom“.

„To je teško objasniti nekome ko dolazi sa strane. Mi to proživljavamo svakog dana“, priča nam Ilma Begović o Mješovitoj srednjoj školi koju pohađa. „Imamo samo zajedničku zgradu i ništa više. Kontakt nam je zabranjen. Imamo stepenice koje nas dijele. Prvi sprat je za Hrvate, a drugi za nas Bošnjake. Ne smijemo silaziti na prvi sprat nikako jer slijedi ukor, smanjenje ocene iz vladanja, čak i izbačenje. Isto tako ni oni ne smiju na naš sprat.“

Zgrada je stara i kockasta, izgleda onako kako izgledaju školske zgrade u celoj bivšoj Jugoslaviji. Međutim, tu se normalnost završava.

Jer ova škola nije jedna škola nego su dve – ona u Gornjem Vakufu koja ima „direktoricu“ i istovremeno škola u Uskoplju koja ima „ravnatelja“.  Ovde punim plućima živi sistem „dvije škole pod jednim krovom“ koji kritičari nazivaju konturom aparthejda – deca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti su odvojena, baš kao što im i roditelji žive odvojeno.

Ekipa DW pričala je sa pet bošnjačkih devojčica koje su napravile školsku predstavu o getoizaciji i podelama. Kažu, „ravnatelj“ je zabranio hrvatskoj deci da učestvuju. Isti čovek nije nam dozvolio da snimamo u školi, a navodno je zabranio deci iz hrvatskog dela škole da govore sa nama. Iako su ranije pristali na snimanje, otkazali su.

***

Miriše na štampu, staru i novu, miriše na strip. Par kvadrata knjižare „Alan Ford“ na Novom Beogradu su pribežište ljubitelja stripa. Jedan od njih, Vasa Pavković, u rukama drži prvi zagrebački broj o čuvenoj družini TNT. Vic nije samo u radnji stripa, vic je i u neponovljivom prevodu koji je oduvek bio posebno zanimljiv van Hrvatske.

„I danas čitam 'Alana Forda' sa nostalgičnim razlozima. U stvari, uživam i u prevodu Nenada Briksija jer 'ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti'“, kaže nam Pavković i dodaje:

„Možda je to isti sindrom kao kada su 'Rokeri s Moravu' bili jako popularni u Zagrebu sa iskrivljenim dijalekatskim govorom. Hrvatski govor koji je Briksi osmislio za junake iz 'Alana Forda' je po sebi zanimljiv, dinamičan i ludo komičan u odnosu na ono kako se govorilo u recimo Beogradu.“

Isti fenomen zatičemo i u Zagrebu, gde se u stanu Darija Paviše (40) još od njegovih klinačkih dana gleda „Žikina dinastija“. „Na ovome je moja generacija odrasla“, kaže on. O povremenoj raspravi u Hrvatskoj da li srpske filmove treba prevoditi kaže: „Mislim da bi se ljudi osjećali kao majmuni, da bi se uvrijedili da neko stavi titl.“

Koliki je uticaj majstora Žike na Darija čujemo dok razgovara sa svojim sinom Markom, desetogodišnim klincem. Marko prati jutjubere iz celog regiona, odlično zna da je šargarepa isto što i mrkva, a supa isto što i juha. Dario mu dalje nabraja „srpske“ reči i pita: „Što znači recimo 'fatam ribe'?“

Pustili smo ga malo, ali smo mu onda otkrili da se 'hvatam' isto kaže i u Hrvatskoj i u Srbiji, a da 'fatam ribe' kaže samo majstor Žika.