1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Britanaca se to ne tiče

26. avgust 2015.

Dok Evropa zajedničku politiku prema izbeglicama proglašava najvažnijim političkim ciljem, Britanci, kao i u mnogim drugim krizama, s tim ne žele da imaju ništa, ukazuje Barbara Vezel.

https://p.dw.com/p/1GLjF
Symbolbild Großbritannien Maßnahmen gegen illegale Einwanderung
Foto: picture alliance/PA Wire/Laura Lean/

To što Velika Britanija trenutno radi predstavlja poseban doprinos rešavanju izbegličke krize: ilegalni radnici i njihovi poslodavci ubuduće bi trebalo da budu strogo kažnjavani. Ovi drugi su pravi robovlasnici koji zaslužuju zatvor. Da li bi tako trebalo da se tretiraju i radnici na crno u raznim nižerazrednim kafanama, radionicama ili na poljoprivrednim dobrima koji tako zarađuju novac za preživljavanje? Takve mere u svakom slučaju nanose štete podzemnim mrežama koju su u Velikoj Britaniji odavno ispleli Sirijci, Avganistanci i Iračani kako bi privukli sunarodnike. U tom smislu ta politika ima unutrašnju logiku koja britanskom premijeru daje za pravo sve, kako bi odvratio izbeglice. U taj koncept spadaju više policajaca i više bodljikave žice u kaleu, kao što je dogovoreno prošle sedmice.

Velika Britanija se ograđuje

Lamanš je širok samo 34 kilometra, ali sadašnji mentalitet u Velikoj Britaniji više odgovara nekoj zemlji hiljadu kilometara udaljenoj, na Atlantiku. U glavama mnogih Britanaca odstojanje od tzv. kontinenta nepremostivo je veliko. Oni uživaju u sopstvenom osećaju da su nešto posebno i gotovo da im u dovoljnoj meri ne uspeva da istaknu distancu prema Francuzima, Nemcima ili drugim komšijama. Jednom njihovom premijeru iz 19. veka pripisuje se pojam „slavna izolacija“. Njime je još tada opisan nedostatak britanskog angažovanja u evropskoj politici.

Barbara Wesel Kommentarbild App *PROVISORISCH*
Barbara Vezel, DW

Izbeglice su nepoželjne

Očigledno je da iz Londona nema konstruktivnog doprinosa kada je reč o izbegličkoj krizi. Britanci sve čine kao da se njih to ne tiče. Prošle godine prihvatili su samo sedmi deo izbeglica koje je prihvatila Nemačka. Deklarisani Kameronov cilj jeste smanjenje broja izbeglica. O britanskoj solidarnosti u raspodeli izbeglica u Evropi ne može se gotovo ni govoriti. Isto je i kada je reč o pomoći koju traže Italija ili Grčka ili predlogu Evropske komisije o zajedničkim merama. Dok Bliski istok nestaje u ruševinama i dok su u toku najveće seobe naroda od Drugog svetskog rata, Britanci podižu pokretne mostove i s tim neredima ne žele da imaju ništa.

To je politika lošeg susedstva i ona će se Britancima verovatno obiti o glavu. U Evropi se previše oprezno odnose prema večitom odbijanju, posebnim željama i prema samim Britancima. Finski ministar finansija izjavljuje da ne može da zamisli Evropu bez Velike Britanije. On ili na stvari ne gleda ispravno, ili je odsutan.

Oproštaj od Evrope i spoljne politike

Kada je reč o krizi u Grčkoj, iz Londona se glasno čulo da Nemačka treba da plati. Britanski doprinos u toj, ali i u drugim evropskim krizama, kao i u spoljnoj politici, proteklih godina praktično je ravan nuli. Bez obzira na to da li se radi o Ukrajini, Putinovim težnjama za vlasti, obnovi Balkana, smirivanju Libije, preživljavanju Iraka, građanskom ratu u Siriji ili novim odnosima prema Iranu – Dejvid Kameron garantovano u to – nije uključen. On se ne angažuje nigde gde u užem smislu ne vidi nacionalni interes sopstvene zemlje. Pritom njegova vlada slično razmišlja: ne interesuje nas ono što nije u direktnom interesu britanske privrede. Ljudska prava, saosećanje, odgovornost – ti i slični pojmovi su izgleda u britanskoj politici precrtani.

Reforme kao korak unazad

Premijer Kameron krenuo je na svoju jesenju turneju tokom koje želi da promoviše svoju ideju o reformi u Evropi. Izgleda da je jedini cilj na njegovom dnevnom redu referendum o izlasku iz Evropske unije. On bi najradije da EU vrati u neku vrstu carinske unije u kojoj svako radi svoj posao. Postoji dovoljno zaslepljenih nacionalista u Evropi koji će to da pozdrave. Međutim, na britanskom primeru možemo nešto da naučimo: odgovor na tu vrstu zahteva iz Londona jednostavno bi trebalo da glasi „ne“. Kada Evropska unija pravi salto unazad, mi u tome nećemo da učestvujemo.