1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Borba protiv rasizma počinje u glavama belaca

Jan Diran
29. jun 2020.

Smrt Afroamerikanca Džordža Flojda pokrenula je proteste širom sveta. Ali za stvarnu promenu je potrebno više od demonstracija, piše Jan Diran. Najbolje bi bilo kada bi svako sebe testirao na rasističke obrasce.

https://p.dw.com/p/3eSpF
Protesti u Njujorku (19. jun)
Protesti u Njujorku (19. jun)Foto: picture-alliance/Zuma/A. Dinner

Jedno najpre treba reći: dobro je što belci u Sjedinjenim Državama kleče i podižu pesnice u vazduh, u Engleskoj pomažu da se obori statua kojom se odaje počast kolonijalizmu, demonsriraju protiv policijskog rasizma u Parizu i Berlinu. To crncima daje osećaj da nisu sami u borbi za osnovna prava i jednakost. To pruža utehu i nadu.

Ali, da bi se nade pretočile u stvarnost, potrebno je da se angažman belaca nastavi i posle šoka zbog smrti Džordža Flojda, dakle i kada to više ne bude važna tema u medijima. 

Osim toga, neophodno je sagledati više od vrha ledenog brega. Prepoznavanje i kritikovanje nasilja i nepravde koji su očigledno motivisani rasizmom – nije dovoljno. 

Rasizam usidren u društvenom sistemu mnogo je perfidniji jer nije uvek prepoznatljiv, ali jeste u glavama ljudi. Taj rasizam nije stvarno zlo, često ga čovek verovatno nije ni svestan, ali se suptilno skriva iza pogleda i gotovo neprimetnih radnji.

To je kad starica pritisne tašnu uz telo kad prolazi pored mene. To je kad mi se nepoznata osoba na ulici obraća na engleskom, jer podrazumeva da ne govorim nemački. To je mlada žena koja u vozu radije stoji nego da sedne na jedino slobodno sedište, pored mene, crnca. 

To je student koji u pešačkoj zoni očajnički pokušava da nekoga privoli da učestvuje u anketi, ali mene ignoriše – iako idem pravo prema njemu. To je žena na kasi u supermarketu koja svakoga pita da li želi račun – samo mene ne. I tako dalje.

To su iskustva koja crnci i uočljive manjine doživljavaju svakog dana, a da ne znaju da li je to samo slučajnost ili ima neke veze sa njihovom bojom kože. Svakako, i belci doživljavaju nepravde u životu – ali nikada neće imati takvu sumnju. To je privilegija. 

Ko nikada nije bio zakinut ili u nepovoljnijem položaju kada traži stan ili posao ili tokom policijskih kontrola, ne može razviti osetljivost na svakodnevnu diskriminaciju. Zato je belcima neophodno samoposmatranje, iskreno suočavanje sa sobom.

To nije lako. Jer, niko ko nije deklarisani rasista, ne želi da prizna da nehotice podržava ove obrasce razmišljanja. Najveći deo društva osuđuje i odbacuje rasizam. „Boja kože me uopšte na zanima! Ja je čak ni ne vidim!“ Kako je to lepa, politički korektna izjava! Šteta samo što nije istinita. 

Percepcija osobe pre nego što uopšte stupite u kontakt sa njom je nešto ljudsko, instinktivno – i neizbežno. Problem je samo u tome što je prvo što, pored odeće, vidite kod nekoga – boja kože.

Toga jedino treba biti svestan – da bi se suprotstavilo predrasudama, da bi se prekinulo sa stereotipima i predstavama drugih, čvrsto usidrenih ropstvom, kolonijalizmom i neokolonijalizmom. 

Jer potomci počinilaca i žrtava nemaju drugog izbora: moraju zajedno. Njihovi istorijski zasnovani odnosi i uzajamna zavisnost, u međuvremenu su previše razvijeni da bi jedni druge mogli potpuno i trajno da izbegavaju.

Prevladavanje rasizma je odgovornost svih – ali posebno belaca. Najbolje rešenje bi bilo da svako, od običnog radnika do najvišeg političkog zvaničnika, analizira sebe, eventualno prepozna rasističke obrasce i odvikne se od takvog načina razmišljanja, govora i ponašanja. 

To bi dovelo do postepenog nestanka strukturalnog rasizma iz javnog života, obrazovnog sistema, tržišta rada i stambenog prostora. 

Krenite, počnite od sebe – krajnje je vreme da se nešto promeni!

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android