1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Društvo

Život između „M“ i „Ž“

31. mart 2019.

Transrodne i transseksualne osobe iz regiona su u subotu prošetale Zagrebom tražeći prestanak diskriminacije i lakšu promenu pola. Za DW pričaju koji su im glavni problemi i zašto na operaciju promene pola idu u Beograd.

https://p.dw.com/p/3Fxms
Kroatien | Transgender-Demo in Zagreb
Foto: Getty Images/AFP/D. Lovrovic

U Zagrebu je održan prvi „Balkanski trans inter marš“. Pod sloganom „Moje telo – moj hram! Moj identitet – moja stvar!“ okupili su se aktivisti iz regiona poslavši poruke društvu i zahteve političarima. Nije se to slučajno dogodilo u Zagrebu, jer hrvatski glavni grad sada već ima zavidnu tradiciju povorki koje protestuju za pravo različitosti.

Verovatno je stoga prošlo bez incidenta okupljanje nekoliko stotina osoba koje se definišu kao transseksualne, transrodne, aseksualne, interseksualne – ukratko, onih koji se ne uklapaju u binarnu muško-žensku podelu – i njihovih podržavalaca. Špaliri policajaca nisu imali posla.

„Nisu gejevi, a nisu ni hetero“

Kako je u ovakvim situacijama za potrebe procene stanja društva zanimljivije slušati slučajne posmatrače od samih učesnika, treba reći da su izostala negativna i besna dobacivanja. Mahom znatiželjni Zagrepčani pitali su se o čemu se radi i brzo vadili telefone kako bi snimili šarenu povorku.

„Tata, jesu li to pederi?“ pitanje je koje zabavljeni osnovac postavio ocu dok su mlađi muškarci komentirali silikonske grudi Rumunke Antonele koja je, sudeći po fotografijama na društvenim mrežama i portalima, apsolutna zvezda ovog marša.

„Nisu to gejevi. Nema duginih zastava, al' nisu ni hetero“, komentar je starije gospođe na terasi Mekdonaldsa upućen prijateljici. „Gle, više je novinara nego njih“, dobacio nam je konobar iz jednog kafića. I zapravo najneugodnije iskustvo ovoga događaja je tek automobil koji je napravio krug oko Trga žrtava fašizma, a iz kojeg je izletelo nekoliko glasnih i sočnih psovki uz smeh.

Političari su se, za razliku od Povorke ponosa, suzdržali pa smo u maršu prepoznali tek Tomislava Tomaševića, levu političku zvezdu novoosnovane stranke „Možemo“. Kako to već biva u ovakvim prilikama odaslane su poruke o štetnosti kapitalizma i patrijarhata.

No svedemo li izrečeno na nivo praktičnosti, zatražene su lakša administrativna promena pola, dostupnost operacija promene pola na trošak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te društvena jednakost. „Stop operacijama nad interseksualnim bebama“, jedan je od istaknutih transparenata. Za osobe koje ne osećaju pripadnost ni jednom od dva polu tražio se prekid institucionalnog nasilja; da ih se silom ne gura u jednu od dve tradicionalne fioke.

Kako to izgleda u praksi?

Osobama čiji su mozak i telo u polnom raskoraku u Hrvatskoj nije lako da promene pol. Do sada je to učinilo pedesetak njih kroz proces koji opisuju neugodnim i mukotrpnim. Da bi se „M“ u dokumentima pretvorilo u „Ž“ ili obratno, valja proći celi niz psiholoških i psihijatrijskih evaluacija koje će rezultirati dijagnozom rodne disforije s čime, zapravo, postaju „psihijatrijski slučajevi“. A to je dodatna stigma s kojom se neki moraju boriti.

Na osnovu te dokumentacije, dopuštenje za promenu pola ili život u drugom rodnom identitetu izdaje Nacionalno zdravstveno veće. Zbog inercije ovog tela čije članove imenuje Sabor, to je najveća prepreka koju treba savladati.

Potom sledi zamorna bitka s administracijom u kojoj valja izmeniti sve dokumente koji nose rubriku pola, od rodnog lista do diploma, što nije ni jeftin ni lagan posao. A tada za mnoge nastupaju problemi pri korišćenju dokumenata. Naime, oni koji na bilo koji način legitimišu transrodne osobe često su zbunjeni pa na osnovu spoljašnjeg izgleda dovode u pitanje ispravnost dokumenata koje drže u rukama. Sve to otvara celi niz situacija u kojima se transrodne osobe osećaju nezaštićeno, diskriminisano i poniženo, zbog čega dovode u pitanje i nužnost navođenja pola na ličnim dokumentima i ispravama.

I mediji su problem

Uz to, hrvatski zdravstveni sistem transrodnim osobama pruža tek hormonalnu terapiju dok se mnogima nedostižno skupe operacije najčešće obavljaju u Beogradu. Jer hrvatski lekari tvrde da nisu imali dovoljno pacijenata za razvoj te grane hirurgije u domaćim kliničkim centrima, pogotovo kada se radi o transformaciji ženskog tela u muško.

Osim toga, u Hrvatskoj je primetan i estradni pristup medija u praćenju ove teme, što je možda i razumljivo, jer transrodne i transseksualne osobe teško se izlažu javnosti. Stoga ih retko vidimo kao uspešne studente, naučnike ili umetnike pa taj prostor zauzimaju osobe sklone egzibicionizmu koje svojom intimom zabavljaju i zbunjuju javnost, umesto da je edukuju.

Kroatien | Transgender-Demo in Zagreb
Foto: Getty Images/AFP/D. Lovrovic

Ipak, u odnosu na region, u Hrvatskoj je pravno prepoznavanje roda te promena pola i imena uznapredovala. „Hrvatska i Slovenija ne traže sterilizaciju da bi se promenila oznaka pola, dok to ostale zemlje traže“, izjavio je za DW Jovan Džoli Ulićević, crnogorski aktivista navodeći da neke države u ovom delu imaju zakonsku rupu što transrodne osobe izvrgava konstantnom nasilju.

Zagrepčanka Matija Ana pak upozorava da država nedovoljno pokriva potrebne zahvate: „I dalje se smatra da su operacije kozmetička i estetska potreba, a nisu. One zaista poboljšavaju kvalitetu našeg života, smanjuju depresiju, anksioznost i suicidalnost. Najbliža opcija je Srbija. Tih potrebnih 10.000 evra ljudima poput mene, koje roditelji izbacuju iz kuće i poslodavci im daju otkaze, jesu pozamašna suma. Ne možemo to da priuštimo.“

Višestruke diskriminacije

Uz sve to, zagrebački marš ukazao je na problem višestruko diskriminiranih identiteta; bilo da se radi o transseksualnim Romkinjama, koje doživljavaju diskriminaciju unutar svoje etničke zajednice, ali i celog društva; bilo da se radi o gej trans-muškarcima ili gej trans-ženama.

Poseban je problem što su trans-žene često onemogućene na tržištu rada. Istovremeno, trans-žene koje još nisu obavile transformaciju polnih organa izuzetno su tražene na tržištu prostitucije i to baš od navodno strogo heteroseksualnih muškaraca. Ukazana je stoga i potreba na zaštitu seksualnih radnika i radnica.

Za deo građana sve ove rodno-polne permutacije možda su u ovom trenutku previše komplikovanje za razumevanje. No tako je svojevremeno bilo i s prvim gej povorkama. Možda su upravo nasmejana mlada lica ovog marša promenila mišljenje nekoga ko je samo pre par meseci podržavao proteste protiv Istanbulske konvencije, uveren da će ona „uvesti rodnu ideologiju, nasilno pretvoriti muškarce u žene i otvoriti vrata pakla u kojima će nestati ljudski rod“.

Trans i interseksualne osobe pak poručuju da su tu, da će biti vidljive i da ne nameravaju da odustanu od borbe za društvo jednakosti različitih. Možda najupečatljivija poruka poslata s marša u organizaciji udruženja Trans Aid, Trans Mreža Balkan i Spektra glasi: „Verujemo da nema slobode ni za koga, ako nema slobode za svako ljudsko biće.“

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android