Što sve koči gospodarski napredak zapadnog Balkana?

Kako države zapadnog Balkana stoje kada su u pitanju strukturne reforme, digitalizacija, obnovljivi izvori energije? Kakav je politički utjecaj na gospodarstvo, kako stoje stvari s odljevom mozgova i plaćama?

Uglavnom loše i ima mnogo prostora za pomake – to je sažetak analize njemačkog Aspen instituta pod nazivom „Strukturne promjene na zapadnom Balkanu". Publikacija, koju je DW dobio na uvid, epilog je stručne konferencije na ovu temu koja je u listopadu održana u Tirani.

Trenutak je, pišu stručnjaci, delikatan – Europska unija ima svojih problema, ali joj geopolitički razlozi nalažu proširenje u regiji. A opet, Srbija i susjedne zemlje još nisu spremne na mnogim područjima koja utječu na gospodarstvo.

„Poslije godina stagnacije, sada postoji prava prilika da zapadni Balkan napreduje u procesu pristupanja EU-u", piše u uvodnoj riječi Gunthera Krichbauma, državnog ministra pri Ministarstvu vanjskih poslova SR Njemačke.

„Unatoč geopolitičkoj nestabilnosti, ratu u Ukrajini i jačanju autoritarizma jasno je vidljiv napredak. Ohrabrujem sve da udruže napore i poduzmu reforme – posebno u borbi protiv korupcije, organiziranog kriminala i isticanju demokratskih vrijednosti", navodi Krichbaum.

EU je "sidro", ali ima svoje probleme

U analizi Aspena se kao ključni problem ističe niska produktivnost gospodarstava u regiji – a to se vidi u problemima s konkurencijom iz EU-a, kako se regija približava jedinstvenom tržištu.

Nadalje, loša infrastruktura koja dodatno fragmentira ionako malu regiju, potom demografski problemi, emigracija mladih i stručnih radnika, ovisnost o ugljenu „koja zahtijeva skupu tranziciju koju mnoge vlade tek počinju adresirati".

„Istovremeno, regija se suočava s kompliciranim geopolitičkim okruženjem koje oblikuju vanjski akteri koji se nadmeću, a to pod dodatni pritisak stavlja ionako krhke institucije i dodatno komplicira napore da se usuglasi sa standardima EU-a", piše u analizi instituta.

Dodaje se da proces pristupanja Uniji ipak ostaje „najvažnije vanjsko sidro", ali se teško prevodi u konkretne korake jer je direktno povezan s reformom samog EU-a. Misli se tu na skepsu prema proširenju Unije u nekim članicama jer se u Bruxellesu jednoglasne odluke i sada, s 27 država, donose teško.

Što izvozi regija?

Matteo Bonomi iz rimskog Instituta za međunarodne poslove u svom tekstu analizira strukturu gospodarstava. Tako o srpskoj politici subvencija piše da je ona „privukla multinacionalne tvrtke i podigla izvoz", no uglavnom u „manje sofisticiranom" sektoru. U srpskom izvozu je „zanemariv" udio proizvoda visoke tehnologije budući da se od 2005. do 2020. popeo s 2,1 na 6,8 posto, piše Bonomi.

O Bosni i Hercegovini piše da su kočnice „trajne političke krize i dovođenje u pitanje legitimiteta“ što rezultira sporim reformama. „Visoka emigracija pojačava manjak ljudskog kapitala i pojačava strukturnu ranjivost relativno u odnosu na druge zemlje."

Inače, više puta se u dokumentu ističe problem regije, i posebno BiH, s odljevom radne snage. Navodi se tako da oko 50 posto svih državljana ne živi u BiH.

Aktualni Plan rasta za regiju (2024.-2027.) na temelju kojeg u regiju iz Bruxellesa treba poteći ukupno šest milijardi eura, Bonomi naziva „pokušajem da se potakne svježi zamah u regiji koja je dugo čamila u čekaonici EU-a".

No i taj plan ima mnogo mana, koje Bonomi nabraja, te preporučuje Uniji da pripremi puno više novaca. Sredstva su, piše, „skromna" kad se usporede s fondovima koji su na raspolaganju članicama EU-a.

Nema tko raditi?

U narednom tekstu publikacije Branimir Jovanović iz Bečkog instituta za međunarodne gospodarske studije piše da se stanje na tržištu rada zapadnog Balkana poboljšalo u posljednjih 15 godina utoliko što je nezaposlenost pala s 25 na 11 posto.

Ali navodi i uzroke: „Prvo, u nekim grupama je stanje lošije nego što pokazuju prosjeci nezaposlenosti, zaposlenosti i ekonomske aktivnosti. Tri grupe se tu ističu: žene, mladi i slabo obrazovani."

Drugo, piše Jovanović, plaće su i dalje „daleko ispod razine EU-a“ – čineći između jedne i dvije petine prosjeka EU-a.

I treće, dramatične su regionalne razlike unutar pojedinih zemalja što se tiče nezaposlenosti. Recimo, dok u Beogradu ima svega 6,2 posto nezaposlenih, na jugu i istoku Srbije ih je dvostruko više. Slično je u BiH, gdje je nezaposlenost u Republici Srpskoj (9,1 posto) osjetno niža nego u Federaciji BiH (15) i posebno u Distriktu Brčko (21,1).

Najekstremniji primjer u tom pogledu je Crna Gora na čijem priobalju ima tek 3,1 posto nezaposlenih dok je na sjeveru zemlje to čak deset puta više (31,9).

Jovanović navodi problem koji se može sažeti ovako – neke poslove nema tko raditi, a neke nitko ne želi raditi.

„Poslodavci sve češće izvještavaju o teškoćama pri pronalaženju radne snage i nižih i visokih kvalifikacija", piše. Kad su u pitanju niže kvalifikacije, jedan od problema su upravo „uporno niske plaće i očajni uvjeti rada". A visoko kvalificiranih je malo i uz to „kontinuirano emigriraju".

I dalje ugljen

Ana-Maria Boromisa sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose posvetila je svoju analizu energetskom sektoru. Tu upada u oči da on znatno ovisi o ugljenu koji je zato odgovoran za između 55 posto (Albanija) i 90 posto (Kosovo) emisija štetnih plinova.

„Većina električne energije u regiji (osim albanske hidroenergije) dobiva se iz lignita, a to doprinosi najvišim stupnjevima zagađenja u Europi", piše Boromisa. Ona podsjeća na cilj da se i u regiji uvede „cijena" ugljičnog dioksida do 2030. godine. Inače će, kaže, regiju čekati znatni troškovi kada bude izvozila struju u EU.

Što se tiče Srbije, Boromisa preporučuje jačanje kapaciteta vjetroparkova i solarnih elektrana, diverzifikaciju dobavljača plina i interkonektora i početak postupnog napuštanja ugljena. „To zahtijeva investicije procijenjene na 14 milijardi eura tijekom idućeg desetljeća."

Boromisa hvali projekt Transbalkanskog energetskog koridora koji treba povezati Srbiju, BiH i Crnu Goru. To može osigurati da „višak energije iz obnovljivih izvora u jednoj zemlji nadomjesti deficite u drugoj".

Kod svega nabrojanoga ističe se i još nešto – vladavina prava. To naglašavaju i urednici publikacije, upozoravajući da se često „institucije suočavaju s političkim i gospodarskim pritiskom koji dopušta zaobilaženje pravila".

Nije, dodaju, dovoljno samo donošenje zakona nego je nužna i njihova provedba. I da se jasno vidi da oni vrijede za sve.