Zakonom protiv izrabljivanja kod njemačkih partnera u inozemstvu | Gospodarstvo | DW | 15.07.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Gospodarstvo

Zakonom protiv izrabljivanja kod njemačkih partnera u inozemstvu

Kupac hoće jeftino, trgovac želi što više zaraditi. Zato mu nije važno što radi proizvođač negdje u svijetu: dječji rad, mizerne plaće, zagađenje okoliša - svejedno. Može li zakon prekinuti taj lanac?

U svakoj njemačkoj trgovini lako će se naći mliječna čokolada za i manje od 80 centi. Ne samo čokolada, nego lijepo zapakirana, isporučena i postavljena na policu - sve to mora koštati. A tu je i dobit veletrgovca i vlasnika trgovine.

Zato sama čokolada mora biti upravo bezočno jeftina. Kod svakog njenog sastojka se gleda da bude što jeftiniji, a kod njenog najvažnijeg - i najvrednijeg sastojka, ploda kakaovca jednostavno svakome mora biti jasno kako na plantažama negdje u Africi posve sigurno rade oni koje se i plaća najmanje: djeca.

Plod kakaovca na plantaži u Obali Bjelokosti

Svi sastojci čokolade moraju biti što jeftiniji. A to se onda odnosi i na njen najvažniji sastojak, plod kakaovca.

Za svakog od nas radi 50 robova

To svjedoči i analiza Sveučilišta u Chicagu koje već dva desetljeća pomno prati tko to radi na plantažama afričkih zemalja koje su daleko najveći izvoznici kakaovca: Obala Bjelokosti i Gana. U toj najnovijoj analizi se vidi kako je tamo sve više djece i kako je njihov broj - usprkos "zgražanju" i licemjerju Zapada - dostigao rekord: oko 2 milijuna i 260 tisuća mališana se tjera da beru i obrađuju plodove kakaovca za našu tako jeftinu čokoladu.

Njemačkog ministra razvoja Gerda Müllera takve analize dovode do ludila: "Problem je što mi u industrijskim zemljama eksternaliziramo, dakle prenosimo proizvodni lanac u zemlje u razvoju i tako potkopavamo standarde proizvodnje za proizvode u našim društvima blagostanja." Tu se radi i o socijalnim i o ekološkim standardima kakvi su u jednoj Njemačkoj sami po sebi razumljivi. "Mi tako prihvaćamo izrabljivanje i ljudi i prirode u zemljama u razvoju. Jedna znanstvenica iz Bayreutha je dokazala da naš životni standard tu u Njemačkoj, potrošnja s kojom živimo, u prosjeku znači da za nas radi po 50 robova."

Milka čokolade na polici trgovine

Čak se i Nestle zalaže za ovaj zakon o nadzoru lanca isporuke, makar odlično zna: kupac prvo gleda na cijenu tako da vlada žestoka bitka za što jeftinijim izvorom sirovina.

Dragovoljno - ne ide

Ništa to nije novo i već desetljećima se stalno pokušava nešto promijeniti. Ne samo na političkoj razini, nego i da poduzeća u razvijenim zemljama paze da u njihovom proizvodnom i lancu opskrbe svugdje vrijede standardi u zaštiti radnika, okoliša i socijalne skrbi. Političarima nije jasno zašto to ne mogu činiti sama poduzeća: "Ako već paze na kvalitetu proizvoda, onda mogu paziti i na pridržavanje ljudskih prava", uvjeren je njemački ministar rada Hubertus Heil.

Ali ne mogu - ili ne žele. Lanac logike gdje kupac uzima s police samo ono što je jeftino se ne može samo tako prekinuti. Zato i njemačke tvrtke radije ne pitaju tko to i kako proizvodi sve dok je cijena "dobra". To već odlazi daleko u sferu pohlepe pogotovo kod "poznatih" brendova: kad kupujete na primjer traperice poznate marke i plaćate 150 eura, to neće značiti da ih nisu proizveli isti jadnici koji rade i traperice za 15 eura.

Prodavač uređuje smokinge u trgovini

Dok se kod jeftinih proizvoda takva jagma možda može shvatiti - ali ne i oprostiti, nemojte biti sigurni da i proizvod kojeg ste skupo platili nije proizveden u nekoj svjetskoj zabiti za sićušne novce. Kako to uopće nazvati?

Zakon je zapravo dogovoren

Zato tu nema neke velike volje za dragovoljno praćenje tijeka proizvodnje: to je i rezultat ankete među 5.500 velikih njemačkih tvrtki s preko 500 zaposlenih. U prosincu 2019. je objavljen prvi preliminarni rezultat istraživanja prema kojem samo 18% njih ima nekakav sustav nadzora lanca opskrbe koji funkcionira i gdje mogu dokazati pod kojim okolnostima je proizvedena roba koju uvoze. U drugom krugu ispitivanja je to bilo 22% njemačkih tvrtki.

"Rezultati i drugog ispitivanja njemačkih tvrtki su opet razočaravajući", konstatira ministar Müller. A tu on vidi samo jedan izlaz: "Kako bi se ostvarili standardi ljudskih prava i da uzduž lanca isporuke nigdje ne bude dječjeg rada i kako bi se svugdje pridržavali ekoloških i socijalnih, barem minimalnih standarda trebamo zakonski okvir. Tako je i dogovoreno u koalicijskom sporazumu naše vlade."

Njemački (CDU) i bavarski kršćanski demokrati (CSU) su sa socijaldemokratima (SPD) još 2018. potpisali da će biti donesen odgovarajući zakon ako se ništa neće promijeniti dragovoljnim angažmanom njemačkih tvrtki. Ministar rada Heil (SPD) je najavio već u kolovozu da će pred vladom iznijeti prijedlog takvog zakona. To znači da bi takav zakon mogao stupiti na snagu već početkom sljedeće godine.

Njemački ministri rada i razvoja, Hubertus Heil i Gerd Müller na konferenciji za novinare

Njemački ministri rada i razvoja, Hubertus Heil i Gerd Müller su zajedno predstavili ovu inicijativu njemačkih socijaldemokrata.

"Zar da mi pazimo na ljudska prava više nego čitava vlada?"

No veliko je pitanje kako takvu globalnu pravednost provesti zakonom. Zato prijedlog zakona ide veoma daleko: sve tvrtke s preko 500 zaposlenih bi morale provjeriti u kojoj mjeri njihove aktivnosti krše i utječu na ljudska prava te poduzeti odgovarajuće mjere za prevenciju i pomoć. Morat će jednom godišnje i izvještavati kako izbjegavaju povrede ljudskih prava.

Zapravo je tu više od šezdesetak njemačkih tvrtki koje pozdravljaju takav zakon o nadzoru lanca isporuke. Kad smo već kod čokolade, to pozdravljaju i Nestle i proizvođač Alfred Ritter, ali i trgovac kavom Tchibo, trgovački lanac Rewe...

Ali i mnogi su bijesni na njemačku vladu, kako u tvrtkama tako i u strukovnim udrugama. Ne samo da ih je pogodila pandemija korone, nego im se sad još nameću dodatna pravila. A pitanje je i koliko je to njihov posao: "Poduzećima se nameće više dužnosti kod provedbe politike ljudskih prava nego što to čini čitava vlada gospođe Merkel", sažima Steffen Kampeter, čelnik Udruge njemačkih poslodavaca. "Tu nema ni mjere ni ravnoteže." Jer zakonom se neminovno postavlja i pitanje krivice: sad će njemačke tvrtke biti odgovorne za kršenje ljudskih prava kod njihovih partnera bilo gdje u svijetu.

Radionica za štavljenje kože u Bangladešu

"Zar mi nisu odlične moje nove cipele? A nisu bile ni skupe..." Pogledajte si onda i kako izgleda radionica za štavljenje kože u Bangladešu od koje su te cipele možda i napravljene... I vjerujte: kad bi fotografije mogle prenijeti mirise, sad bi očajnički začepili nos.

Bolje na razini čitave EU

Ministar Heil je uvjeren kako tvrtke to mogu, a i pitanje krivice će se postaviti samo kod načinjene štete. On misli kako tvrtke već svojom ozbiljnom namjerom mogu to provesti. No i u njemačkoj vladi nisu svi uvjereni kako je ovaj zakon nužan - i pogotovo da ga ne treba donositi tako brzo. Među takve "oprezne" spada i njemački ministar gospodarstva Peter Altmaier (CDU).

On vjeruje kako njemačka vlada najprije detaljno mora provjeriti što piše u tom prijedlogu zakona: "Moramo točno vidjeti gdje tu postoje 'rupe' i kako bi naše predsjedanje Vijećem Europe mogli iskoristiti kako bi i diljem EU moglo doći do odgovornog formiranja lanca proizvodnje i isporuke."

No za aktiviste ljudskih prava poput Armina Paascha iz crkvene organizacije Misereor riječi ministra u prijevodu znače - odgoditi sve to u nedogled. "Svi pokušaji prenošenja rasprave na razinu EU-a imali su i imaju za cilj odgoditi donošenje zakona za mnogo godina. A to će otvoriti sva vrata i za sve moguće blokade unutar Europe i za razvodnjavanje tih pravila."

Luka u Hamburgu u sumrak

Naravno, bilo bi bolje kad bi čitava EU odredila pravila za proizvođače svega što uvozi. Ali budimo realni: to je tek metoda otezati sa donošenjem takvih pravila doslovce u nedogled.

I na kraju...

Doduše neke europske zemlje su već otišle i dalje nego Njemačka: u Francuskoj je zakon o skrbi za lanac isporuke donesen još prije dvije godine, a 2019. je i Nizozemska uvela zakon koji njene tvrtke obavezuje na sprečavanje dječjeg rada kod njihovih isporučitelja. I u Švicarskoj se raspravlja o zakonu gdje bi švicarske tvrtke bile i financijski odgovorne za štetu nastalu u inozemstvu kod njihovih partnera.

Ali i pored sve dobre volje u provođenju takvih načela uvijek ostaje pitanje - koliko je realno? Najveći problem su redovito "treće tvrtke": partner u nekoj zemlji može obećati isporučiti nekoj njemačkoj tvrtki na primjer 10.000 košulja. Njemačka tvrtka naravno može provjeriti sastoji li se možda čitava tvrtka tog partnera tek od mobitela, računala, pisaćeg stola i fikusa - ili doista ima pogon koji to može napraviti.

Ali čak i ako može pokazati pogon koji će biti primjer ekologije i radničkih prava, to neće značiti da će te košulje tamo biti i proizvedene. Nego će i on dati taj posao u nalog nekoj trećoj tvrtki gdje je bolje i ne vidjeti kako i tko tamo radi. Jer protiv pohlepe - i našeg oduševljenja naći odličnu košulju za 5 eura - teško pomažu neki ljudski zakoni. Ali ne treba prestati pokušavati uvesti nekog reda.