Zagrebački beskućnici bi mogli izgubiti i zamjenski krov nad glavom | Priča dana | DW | 02.03.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Zagrebački beskućnici bi mogli izgubiti i zamjenski krov nad glavom

Posjetili smo jedini zagrebački socijalni centar koji beskućnicima nudi razne oblike praktične pomoći i savjeta, ali kojem upravo prijeti mogućnost trajnog zatvaranja.

„Ovo je jedino mjesto gdje mogu doći bez novca i popiti kavu, sjesti za kompjutor ako trebam, ili se samo ugrijati kad je mrzlo. Jedino mjesto", u dahu nam objašnjava svoju posjetu Centru za pomoć i podršku beskućnicima jedan mlađi korisnik te ustanove u zagrebačkoj Branimirovoj ulici br. 53. Porijeklom je iz Slavonije i, kako kaže, ne zna kako bi opstao u Zagrebu da nema ovog centra, kao jednog od dijelova Hrvatske mreže za beskućnike: „Jer dobar je već i samo zato da bih znao da uvijek mogu negdje svratiti s ulice, ako to trebam ili želim."

„Osim toga", dodaje on, „ovdje smijemo i posuditi vreću za spavanje, ili zatražiti neki savjet. Bit će veliki udarac ako zatvore Centar, meni i mnogima drugima."

A to je ujedno bio i povod da svratimo u ovu ustanovu – vijest da joj za dva mjeseca ističe trogodišnji ugovor s vladom, pa će silom zakona morati iseliti iz unajmljenog prostora.Novi natječaj još nije raspisan. Ako i bude u međuvremenu, gotovo je nemoguće da će ostatak procedure biti dovršen prije tog roka. Realno, rad Centra u kontinuitetu može osigurati samo gesta izvanredne milosti Vlade RH, tj. nadležnog Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Poslom do resocijalizacije isključenih

Kroatien Obdachlose in Zagreb

Sklonište za one bez krova nad glavom

„Za ovo sam saznao preko Facebooka. Došao sam iz Slavonije, nisam mogao ostvariti prava kao dijete ratnog vojnog invalida, pa sam morao otići. Najveća je prednost ove ustanove to što pomaže u nalaženju posla, a postoje i stambene zajednice, pa neki tako privremeno riješe i smještaj", nastavlja Slavonac.

Taj mladić bez doma radio je otada na određenim poslovima, poput dostave hrane i slično, ali ne zadugo.Bio je i u inozemstvu na pomoćnim radnim mjestima u graditeljstvu, no kaže da je pretrpio razna iživljavanja. Ne govori strane jezike pa nije ni mogao potražiti zaštitu ili bolju priliku.

„Dnevno nam ovdje dođe preko dvadesetoro ljudi, u prosjeku, a zimi više od tridesetoro", tumači nam voditelj Slavko Mađor, „no imamo ukupno 352 registrirana korisnika. Neki samo dođu na kavu, neki po pravni ili kakav drugi savjet, neki sudjeluju na našim edukacijskim radionicama. Dijelu korisnika pomognemo i u nalaženju posla, što je izuzetno važno u resocijalizaciji isključenih pripadnika društva. Ali najbolji naš program je stambena zajednica. U jednom stanu vremenom smo omogućili za ukupno 32 mlađa korisnika da se donekle osamostale i nastave život sa stabilnijeg polazišta. Teško je nama, koji smo uvijek imali smještaj, razumjeti koliko je važan."

Kako se može biti beskućnik

Kroatien Obdachlose in Zagreb

Slavko Mađor

„Teško nam je razumjeti i kako je to kad netko spava u javnom konačištu, pa odatle ide svaki dan na posao. Ili već i to kako je neka osoba postala beskućnik. Pa mene je čak i moja majka pitala, začuđena, kako se to može biti", kaže Mađor.

Upoznajemo i drugog korisnika Centra. Zagrepčanin je, a ni on ne želi biti fotografiran, kao ni da mu objavimo ime. Dvojicu drugih fotografiramo za kompjutorima, dok rade, uz njihovu dozvolu, ali samo s leđa. Nije teško shvatiti zazor od publiciteta. U predsoblju sjedi jedna postarija gospođa, izbjegava već i kontakt pogledom. Druga ulazi u Centar, obraća se Slavku Mađoru na engleskom. Francuskinja je, dolazi tu neko vrijeme, i zasad nitko ne zna kakvom je nevoljom navedena.

„U ovakvoj situaciji može puno značiti kad ljudi znaju da netko ima volje obratiti pažnju, kamoli pomoći u još nečem. To je veće od hrane i smještaja", sumira svoj dojam Zagrepčanin. Kaže da ima 42 godine i da traži posao, nakon jednog privremenog koji je bio dobio posredstvom Centra. „Inače, ja se ne vodim službeno kao beskućnik, ali to je samo zato što u ovom momentu mogu spavati kod prijatelja u Velikoj Gorici."

„Bio sam konobar nekoć", prisjeća se, „no sad radim što mi se ponudi. A dok čekam, navratim ovdje i ugrijem se, pojedem sendvič koji mi ponude, zavirim na računalo, porazgovaram s ljudima. Porazgovaramo malo kao ljudi. Nema straha da će nas netko loše pogledati zato što smo u ovakvoj situaciji."

Ubitačna projektna logika

Kroatien Obdachlose in Zagreb

Refugij u opasnosti

Centar za pomoć i podršku beskućnicima jest upravo to – mjesto gdje beskućnici mogu dobiti – neophodni minimum nečega iznad pukog obroka ili prenoćišta. Nema drugog sličnog mjesta u Zagrebu. A ovamo se slijevaju egzistencijalno unesrećeni iz čitave Hrvatske. Prednjače oni iz Slavonije, kako doznajemo, jer je tamo najslabiji sustav socijalne skrbi, ne samo najmanji standard i najslabije tržište rada. Ali sad je dakle opstanak i toga jedinog takvog utočišta krajnje ugrožen, ili u najmanju ruku brutalno neizvjestan. Sve dok se državna administracija ne udostoji obratiti pažnju.

Na odlasku se pozdravljamo s domaćinima, radnicima i korisnicima Centra. Njima ne treba na rastanku ostavljati kurtoaznu želju da se vidimo opet jednog dana na ovome istome mjestu, ili nekom boljem. U svakom slučaju, prilikom izlaska iz zgrade u Branimirovoj 53 uvjeravamo se da – ako bude potrebno iseljavati – barem neće morati skidati ploču s fasade pokraj ulaza. Skinuta je već ranije, na zahtjev stanara zgrade, vlasnika svojih domova.