Zaboravljeni zločini u Mađarskoj | Politika | DW | 31.07.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Zaboravljeni zločini u Mađarskoj

Prije deset godina u Mađarskoj se dogodila cijela serija ubojstava – cilj su bili Romi. Žrtve su većinom zaboravljene. Većina onih koji su preživjeli živi u siromaštvu.

Romski aktivisti nose majice s fotografijama ubijenih osoba

Romski aktivisti nose majice s fotografijama ubijenih osoba

Éva Kóka je nekoć bila osoba koja je uživala u životu. Zajedno sa svojim mužem Jenöm, vodila je skroman, ali sretan život. Bračni par je živio u mjestu Tiszalök na istoku Mađarske, u lijepoj kući s vrtom. Već desetljećima su imali sigurna radna mjesta, on je radio u jednoj tvornici lijekova, a ona u tvornici za preradu drveta. I u njihovom mjestu, ali i na poslu ih se poštivalo i cijenilo.

I onda je došao dan koji je sve promijenio. Bio je to 22.4.2009.

Taj dan je Jenö Kóka u večernjim satima napustio kuću, kako bi krenuo u noćnu smjenu u obližnju tvornicu lijekova gdje je radio punih 38 godina. Odjednom tog 54-godišnjaka izravno u srce pogađa hitac upućen iz vatrenog oružja - Jenö Kóka je preminuo odmah. Ubojice su se sakrile u žbunju, nedaleko od njegove kuće. „Te je večeri uništen i moj život“, priča Éva Kóka. 

Njezin muž je bio peta žrtva serije smrtonosnih napada na Rome u Mađarskoj u 2008./2009. godini. Desno-ekstremni počinitelji ubili su ukupno šest osoba, a 55 ozlijedili. Postojao je samo jedan jedini motiv – zato što su oni bili Romi.

Počinitelji - desni ekstremisti

Suđenje počiniteljima serije ubojstava (arhivska snimka iz 2013. godine)

Suđenje počiniteljima serije ubojstava (arhivska snimka iz 2013. godine)

Prije deset godina, koncem srpnja 2008., u zadnjoj fazi vladavine socijalističko-liberalnog kabineta, serija napada i ubojstava je počela napadom vatrenim oružjem u selu Galgagyörk, sjeveroistočno od Budimpešte. Nitko tada nije ozlijeđen. Prva dva ubojstva su počinjena u studenome 2008., a posljednje u kolovozu 2009. Isti mjesec su počinitelji i uhićeni – četvorica desnih ekstremista s istoka Mađarske. Trojica su 2014. osuđena na doživotnu kaznu zatvora, a četvrti na 13-godišnju kaznu boravka iza rešetaka.

Ubojstva Roma su bila jedan od najgorih rasistički motiviranih zločina u Mađarskoj nakon kraja Drugog svjetskog rata. Ali u međuvremenu su praktički zaboravljena. Gotovo da više nema ni komemoracija, a za sudbinu preživjelih žrtava i njihovih članova obitelji se zanimaju samo rijetki mediji i drugi ljudi.

Pritom je, slično kao i kod serije ubojstava ekstremno desne terorističke skupine NSU u Njemačkoj, kod serije ubojstava Roma u Mađarskoj i država suodgovorna: jedna tajna služba nije proslijedila informacije koje je imala, istražitelji su dugo vremena isključivali mogućnost desno-ekstremne motivacije. Da nije bilo takvog nehaja, dva posljednja ubojstva moglo se spriječiti, dakle Jenö Kóka bi ostao na životu.

Éva Kóka je i psihički i fizički kolabirala nakon ubojstva muža. Morala je napustiti svoje radno mjesto u tvornici za preradu drveta, preselila se kod svoje kćerke u jedno obližnje naselje, gdje živi i danas. Ne želi da javnost sazna kako se zove to mjesto. I deset godina nakon ubojstva i dalje se boji, i čvrsto je uvjerena da postoji još više počinitelja koji još nisu uhićeni.

Život bez primanja

Éva pati od kroničnog nespokoja i depresije, ima reumu, artrozu, leđa su joj praktički uništena i noge stalno natečene. Hormonalna terapija koju je morala provesti kod ove nekoć vitke žene dovela je do osjetnog porasta težine. U studenom 2017. liječnici su je proglasili svejedno radno sposobnom i više nije imala pravo na bolesničku mirovinu. Éva Kóka kaže da prilikom saslušanja o zahtjevu za primanjem bolesničke naknade nije jednostavno mogla izgovoriti ni riječ – i zato je proglašena zdravom.

I od tada ova 56-godišnjakinja više nema nikakvih primanja – na svoju redovito mirovinu mora čekati, još četiri godine. Pritom i njezina kćerka, zet i njihovih šestero djece također žive u vrlo skromnim uvjetima, zapravo u siromaštvu, s mjesečnim primanjima od oko 300 eura.

Zsolt Kis, zet Éve Kókas, radi u komunalnom programu za zapošljavanje, prima plaću od oko 150 eura, a ostatak mjesečnog prihoda je dječji doplatak.

Na inicijativu Zoltána Baloga, kalvinističkog svećenika i ministra za ljudske resurse u vladi premijera Viktora Orbána (2012. do travnja 2018.), preživjele žrtve serije ubojstava su 2014. dobije jednokratnu odštetu u visini između 4.000 i 7.000 eura. Redovite pomoći nema. U jednom opsežnom razgovoru Balog je tu činjenicu prvi put javno nazvao pogreškom: „Dugoročno rješenje bi bilo bolje, ali nisam se s takvim mišljenjem uspio izboriti unutar vlade." Balog smatra da nema šansi za postizanjem nekog novog rješenja za plaćanje odštete: „Cijela je stvar stavljena ad acta."

Povratak rutini...

Zoltán Balog

Zoltán Balog (l.)

Zoltán Balog je jedan od rijetkih mađarskih vladajućih političara koji je uvijek iznova tematizirao seriju ubojstava nad Romima. Povodom desete obljetnice početak serije ubojstava, Balog je sa žaljenjem rekao da se mađarska politika nakon ubojstava brzo htjela vratiti „dnevnom redu", odnosno uhodanoj rutini.

I filmaš i pisac András B. Vágvölgyi je jedan od rijetkih u Mađarskoj koji uvijek iznova podsjećaju na seriju ubojstava nad Romima. Vágvölgyi je tijekom dvoipolgodišnjeg suđenja protiv počinitelja, koje je okončano u kolovozu 2013., bio na gotovo svakom ročištu i o ubojicama je 2017. napisao knjigu „Fronta na istoku". Današnja mađarska nacionalistička vlada želi da se zaborave takvi rasistički zločini, kaže Vágvölgyi. I podsjeća na jedan aktualan primjer: na napade na Rome u Ukrajini koji traju od 2016. i u kojima je u lipnju ove godine u Lvivu ubijen Rom Dávid Pap koji je govorio mađarski. „Kad god se radi o mađarskoj manjini u inozemstvu, Orbánova vlada reagira brzo i oštro", kritizira Vágvölgyi, "ali u slučaju ukrajinskog Roma koji je govorio mađarski njegova vlada šuti."

Tragična nada

Éva Kóka više nema snage za živciranje oko takvih stvari. Ubojstvom njezinog supruga nije uništen i njezin život, iz dana u dan je muči i bijeda u kojoj živi njezina obitelj. Često misli na svog muža, htjela bi dostojanstveno održavati uspomenu na njega. I ima – tragičnu nadu. „Jednoga dana, možda već uskoro", kaže ona, „i ja ću zauvijek biti kod mog muža."

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva