Zašto u Njemačkoj Veleposlanstvo ništa ne zna o nastavi na hrvatskom? | Priča dana | DW | 30.11.2009
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Zašto u Njemačkoj Veleposlanstvo ništa ne zna o nastavi na hrvatskom?

Za dopunsku nastavu na hrvatskom jeziku u Njemačkoj ima sve manje zainteresiranih. Ono što začuđuje, roditeljima je skoro nemoguće naći informaciju o mjestu održavanja nastave u njihovom gradu.

Nastava na hrvatskom u Kölnu

Petak poslije podne, 14:30. Sat nastave na hrvatskom jeziku u osnovnoj školi "Gemeinschaftsgrundschule" u Kölnu, na zapadu Njemačke. Danas je na nastavnom planu učenje vremena: prošlo, sadašnje, buduće. Devetero djece u dobi od 6 do 11 godina marljivo ispunjava radne listiće i sluša upute učiteljice Dragice Mikulić. Njega materinskog jezika za nju je od velike važnosti, a u prvom planu su, kako kaže: „Sve tri komponente: i govor i pisanje i čitanje.“

Dragica Mikulić dopunsku nastavu na hrvatskom jeziku drži već 30 godina, a kako kaže, tijekom tog vremena puno se toga promijenilo: „Ne samo odavde, iz Kölna, nego iz čitavog područja, svi koji su došli u vremensku dob kada idu u mirovinu, nitko ih nije zamijenio.“

Štede li njemačke vlasti na nastavi materinskog jezika?

Učiteljica Dragica Mikulić i njezini učenici

Učiteljica Dragica Mikulić i njezini učenici

Granicu od do 150 djece po učitelju postavilo je prije desetak godina Ministarstvo za školstvo i obrazovanje Savezne pokrajine Sjeverne Rajne i Vestfalije i ona još uvijek vrijedi. Tek kad se ta granica prijeđe, odobrava se novo radno mjesto. 60-godišnja nastavnica Dragica Mikulić ima 80 učenika, podijeljenih u četiri mješovita razreda, koji imaju nastavu jednom tjedno. Kako ističe, čak ni s tim brojem djece nije lako izaći na kraj. Radi li se o štednji njemačkih vlasti ili nečem drugom, činjenica je da se nakon odlaska učitelja u mirovinu, njihova radna mjesta većinom zatvaraju, što dovodi do toga da se nastava na hrvatskom održava u sve manje gradova.

Tako učenici Dragice Mikulić dolaze iz 20-tak različitih škola. No, unatoč tome što je broj učenika u opadanju, djeca koja posjećuju satove hrvatskog, rado odlaze na nastavu: „Ja volim hrvatsku školu što vidim moje prijateljice. Učimo hrvatski, učimo gramatiku, čitamo povijest i svašta“, kaže 10-godišnja Lucija, dok 9-godišnji Ivan zna zašto voli ići na satove hrvatskog, ali i zašto mu to ponekad teže pada: „Ja volim ići u hrvatsku školu zato što onda znam što mi baka i djed kažu i malo ne volim zato zašto sam onda jedini u mom razredu koji ima zadaće“.

Važnost kontinuiteta

Sve više djece dolazi iz mješovitih brakova poput Massima. On je pola Talijan, pola Hrvat

Sve više djece dolazi iz mješovitih brakova poput Massima. On je pola Talijan, pola Hrvat

Ivan još uvijek ima poteškoća u izražavanju na hrvatskom, ali to ne začuđuje, budući da je, kao i većina učenika, dijete druge generacije Hrvata u Njemačkoj, a uz to još i iz mješovitog braka. No, čak i takva djeca mogu savladati hrvatski jezik ako su uporni, smatra Dragica Mikulić i ističe važnost kontinuiteta: „Djeca koja su ostala od prvog do desetog razreda, prosto sam sama bila zaprepaštena na završnom ispitu u desetom razredu, kakve su pismene radove ta djeca ponudila i kakve usmene. Dakle, isplati se ići, imati strpljenja i uložiti vremena. Znate, sve što je površno i na brzinu, ne ide.“

Završni ispit djeca polažu pred komisijom, a on odgovara razini europskih okvira, tvz. „europaische Referenznahmen b1.“ Testovi dolaze izravno iz pokrajinskog Ministarstva, kuvertirani, tako da učitelji ne znaju kakva će biti pitanja, kaže Dragica Mikulić. I ocjene koje se daju na kraju školske godine ulaze u svjedodžbu i utječu na prosjek.

Možda je i to jedan od razloga za smanjen interes za pohađanje satova hrvatskog. Predmet je neobavezan, ali utječe na krajnju ocjenu.

Nedovoljna povezanost hrvatskih ustanova

Čitanka za hrvatske učenike u Njemačkoj

Čitanka za hrvatske učenike u Njemačkoj

No, nastavnica s dugogodišnjim iskustvom, Dragica Mikulić navodi i nekoliko drugih razloga: „Djeca ili roditelji nemaju pravu informaciju. Vi znate da se prije uvijek znalo gdje, tko predaje nastavu i sl. Međutim, sad smo se nekako reducirali na to da roditelji jedni preko drugih saznaju da ta škola postoji ili braća i sestre dovode svoj rod, tako da se to, nekako, na taj način održava. Ali, da se na jednom mjestu može o nama saznati, da imamo nekoga iza leđa, npr. od hrvatskih vlasti ili crkve, ili da smo povezani, o tome ne mogu uopće govoriti.

Ipak bi trebalo postojati neko mjesto gdje se može dati i informacija i prezentacija i poruka te škole", naglašava Dragica Mikulić. A u to da ni Hrvatsko veleposlanstvo ili konzulati zainteresiranima ne znaju reći gdje ili kako se u njihovom gradu može naći nastava na hrvatskom jeziku, uvjerili su se roditelji koji su se bili obratili na te adrese.

Tijekom pripremanja ovog teksta, ni njemačka savezna koordinatorica za dopunsku nastavu na hrvatskom nije nam znala reći gdje i održava li se još uopće ova nastava na području Sjeverne Rajne i Westfalije. Ti podaci ne mogu se dobiti ni u njemačkom Pokrajinskom Ministarstvu za školstvo. Tek nakon kontaktiranja više raznih njemačkih školskih službi, čovjek uspije nešto saznati.

Plodove beru samo najuporniji

Uz to ne pomaže ni činjenica da je u većini škola uvedena cjelodnevna nastava, te djeca do 16 sati borave u školi. Gdje da nađu još energije i vremena za satove hrvatskog? Oni, pak, koji u tome ustraju, ubiru i plodove svog truda. Jedna od njih je i Lucija: „U Hrvatskoj imam svoje prijatelje i prijateljice i s njima se onda uvijek igram i pričam hrvatski.“

Autorica: Volžana Anders

Odg. urednica: Snježana Kobešćak

Audios and videos on the topic