Zašto Tarik ostaje u sirijskom paklu? | Priča dana | DW | 24.03.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Zašto Tarik ostaje u sirijskom paklu?

Istočnu Gutu svakodnevno zasipaju bombe. I svakodnevno tisuće ljudi bježe iz ove pobunjeničke utvrde. Ali ne i Tarik. On vjeruje da se iza ovih "evakuacija" krije perfidni plan vlade u Damasku.

U pobunjeničkoj enklavi na istočnom dijelu Gute, drevne oaze na kojoj se nalazi i glavni grad Damask je prije početka vojne ofenzive režima sredinom veljače bilo 400.000 ljudi. Od tada su je deseci tisuća napustili. Ali mnogi se ne mogu odlučiti da li otići ili ostati. I Tarika muči ova dilema. On živi u Dumi, najvećem gradu enklave koju doduše pobunjenici još kontroliraju, ali koju sirijska vojska drži pod opsadom. "Živjeti u Dumi je kao igrati ruski rulet", kaže nam Tarik koji ne želi otkriti svoje pravo ime.

"Ne znam na kojoj je bombi moje ime"

Tarik ima dva sina mlađa od tri godine. Za njih od jutra do mraka pokušava nabaviti namirnice. Stalna bombardiranja su od svakodnevice učinili borbu za goli život. "Ne znam na kojoj je bombi moje ime", priča nam dok u pozadini odjekuju eksplozije.

Kiša bombi na Istočnu Gutu

Kiša bombi na Istočnu Gutu

Tarika i njegovu svakodnevnicu pratim već mjesec dana. U telefonskim razgovorima i porukama me redovito izvještavao o patnjama svoje obitelji. I svom očaju do kojega ga je dovodila svakodnevna borba za nabavku najnužnijih potrepština za život dok su se pod zemljom skrivali od bombi. Tarik, unatoč svemu tome, nije htio otići. "Napustiti naš dom bi značilo odreći se svega što smo stvorili", kaže.

Do izbijanja ustanka 2011. Tarik je bio uspješni poduzetnik. Baveći se uvozom građevinskog materijala iz Turske i Kine, zarađivao je između 5.000 i 7.000 eura mjesečno. Trgovinska blokada koju je sirijska vlada uvela 2013. godine ga je doslovno učinila zatočenikom u vlastitom gradu. Sada radi kao savjetnik za obrazovanje u Gradskomm vijeću koje je osnovano u okviru različitih programa humanitarne pomoći zapadnih država. To mu donosi mjesečnu zaradu od 70 dolara - ako ona uopće bude isplaćena u cijelosti.

No unatoč ovoj katastrofalnoj financijskoj situaciji i svakodnevnoj borbi za preživljavanje Tariku je i dalje draža opcija života među pobunjenicima. "Pobunjenici su bolji od režima", priča: "Režim sve ubija. I sigurno bi i mene ubio kad bih napustio Dumu."

Oni koji gaje političke simpatije prema pobunjenicima osjećaju duboko nepovjerenje prema predsjedniku Asadu. Jasno im je da moraju računati s oštrom kaznom Asadove stranke Baath za to što su uopće razmišljali o alternativi njegove vlasti.

Pa čak i ako ne bude likvidiran, Tarik se boji da bi mogao završiti kao njegovi prijatelji iz Alepa. Oni su, kaže, natjerani da pobjegnu iz svog grada i sada žive jadno. 2016. su pobunjenici, zajedno sa svojim obiteljima i pomagačima - autobusima odvezeni iz Alepa u Idlib. Tako je bilo dogovoreno sporazumom o evakuaciji u okviru primirja. Ali Asadove jedinice su potom bombardirale Idlib i očito ga htjele ponovno zaposjesti.

Tisuće ljudi bježe pred ofenzivom sirijske vojske

Tisuće ljudi bježe pred ofenzivom sirijske vojske

U Damasku, blizu crte bojišnice između Asadove vojske i pobunjenika, priča Maher jednu sasvim drugu priču. Ni on ne želi reći svoje pravo ime. Maher je živio u Jobaru, jednom gradu u Istočnoj Guti i predgrađu Damaska. Početkom 2012. je spakirao kovčege i odselio u glavni grad kako bi spriječio da njegova obitelj postane "kolateralna šteta" sukoba između režima i pobunjenika.

"Mi smo uspjeli pravovremeno pobjeći. Ali ljudi sada više ne mogu izaći jer im pobunjenici to ne dozvoljavaju", rekao mi je kada sam ga krajem prošle godine sreo u Damasku.

Civili tek sredstvo?

Pobunjeničke grupe potkrepljuju svoje zahtjeve za političkom smjenom u Damasku ukazujući na Asadove ekscese. Pobunjenici se boje da, u slučaju da civili napuste pobunjenička područja, njihove apele međunarodnoj zajednici i pozive u pomoć više nitko ne bi slušao. I UNHCR u tome vidi razlog što se toliko izbjeglica još skriva na ratom zahvaćenim područjima, umjesto da idu u Damask.

Tarik vjeruje da iza simultanih zračnih i kopnenih napada stoji jasna srategija: da režim želi nasilno potjerati ljude i to pod krinkom "evakuacija". On, međutim, više niti ne vjeruje da otpor ima smisla - 80 posto Istočne Gute, kaže, kontrolira Vlada. Ishod borbi je, smatra on, sasvim izvjestan.

Evakuacija pobunjenika Haraste, Istočna Guta

Evakuacija pobunjenika Haraste, Istočna Guta

Mjesec dana nakon što se Vijeće sigurnosti uz blagoslov Rusije izjasnilo za primirje, krvoproliće se ponovno pojačava. A Asadov režim je očito zabilježio još jednu pobjedu na bojištu.

"Ne vjerujem da pobunjenici imaju šanse za pobjedu", kaže Aron Lund, sirijski analitičar iz Zaklade Century. "A što bi pobjeda uopće značila? Uspostaviti kontrolu nad enklavom pa onda sve ispočetka?"

Tarik pak i dalje svakoga dana iskušava svoju sreću u nadi da će izbjeći bombe koje siju smrt i razaraju njegov grad. Njegova posljednja nada je međunarodna intervencija: "Ako mi ne vjerujete, pošaljite ovamo promatrače iz Njemačke, Norveške, iz neutralnih zemalja, da vide što se ovdje događa." Ali ne vjeruje da će pomoć stići. Čini se da zato polako nestaje i njegova odlučnost: "Ako vojska prodre u Dumu, morat ću bježati. Smrt mi se čini izglednijom od sigurnosti i mira." To mi je rekao Tarik tog ponedjeljka. Kratko nakon toga je pohitao u sklonište. Još jedna zračna uzbuna. Možda je to bio zadnji put da sam nešto čuo od njega.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.

Preporuka uredništva