Zašto Njemačka ne želi vratiti opljačkane umjetnine? | Panorama | DW | 04.07.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Njemačka

Zašto Njemačka ne želi vratiti opljačkane umjetnine?

Nakon nekoliko desetljeća, jedna Heckelova slika koju su ukrali nacisti, bit će vraćena vlasnicima. Ali što je s mnogim drugim opljačkanim umjetninama, čiji su slučajevi još uvijek nerasvijetljeni?

Dvoje mladih ljudi, ozbiljnog pogleda uperenog u daljinu, doimaju se poput dvoje zamišljenih osoba koji nešto čekaju. Njemački ekspresionist Erich Heckel (1883.-1970.) naslikao je tamnim i mračnim bojama "Brata i sestru" (naslovna fotografija) - 1913. godine, malo prije izbijanja Prvog svjetskog rata - kao da je prorok Apokalipse.

Sada je muzej (Kunsthalle) u Karlsruheu poslao njegovo ulje na platnu u SAD. Slika će ubuduće biti izložena u Muzeju primijenjenih umjetnosti Virginije (Virginia Museum of Fine Arts) u Richmondu. To je bila želja nasljednika židovskog povjesničara Maxa Fischera, koji je do 1934. bio vlasnik te slike pod nazivom "Die Geschwister" - „Brat i sestra".

Heckelova slika prikazana je mnogo puta na međunarodnim izložbama - na Venecijanskom bijenaleu (1952), kao i na „Documenti" u Kasselu (1955). Zbirka umjetničkih slika Maxa Fischera bila je jedna od najvažnijih njemačkih privatnih kolekcija ekspresionističke umjetnosti. Činjenica da je slika krenula na svoje senzacionalno putovanje u SAD može se zahvaliti preporuci Limbach-komisije.

Komisija stručnjaka za imovinu koju su opljačkali nacisti, uspostavljena od strane njemačkih saveznih, pokrajinskih i općinskih krovnih udruženja pošla je od pretpostavke da se radi o "oduzimanju imovine povezanom s nacističkim progonom". Zapravo, nacionalsocijalisti su napali Fischera zbog njegovog židovskog podrijetla. Napustio je Njemačku 1935. godine, a godinu dana kasnije emigrirao u SAD.

Erich Heckel

Erich Heckel

Čudno je jedino da se upravo u podrumu Ericha Heckela zatekla Fischerova slika "Brat i sestra" na kraju rata, tako da je 1967. ovo ulje na platnu on mogao donirati muzeju u Karlsruheu. Ali kako je došao do Heckela ako se zna da su nacisti ekspresionističke slike smatrali „degeneriranom” odnosno "izrođenom umjetnošću"? Je li on otkupio svoju sliku od Fischera? Je li iskoristio težinu situacije i nevolju u kojoj se našla obitelj ovog kolekcionara? Ili je platio poštenu cijenu u skladu s cijenama na tržištu umjetnina, kako pretpostavlja muzej u Karlsruheu? Ključna pitanja ostaju otvorena.

Ipak, Komisija se založila za restituciju odnosno vraćanje slike nasljednicima Maxa Fischera, upravo zato što pošla od pretpostavke da je Fischeru učinjena nepravda.

Sofisticirani sustav nabavke

Slučaj Heckelove slike, iako pomalo poseban, pokazuje koliko je široka i složena situacija oko opljačkanih umjetničkih djela i danas, 88 godina nakon dolaska Hitlera na vlast i 76 godina nakon pada takozvanog Trećeg Reicha. Jasno je da su nacisti upravljali sofisticiranim sustavom nabavke opljačkanih umjetnina u godinama između 1933. i 1945. Koristili su veliki broj zakonskih propisa raznih ustanova, pa čak i institucije osnovane samo u tu svrhu. Svi Židovi i oni koji su progonjeni kao Židovi postali su žrtve pljačke kako u Njemačkom Reichu, tako i na područjima koja su okupirali.

Profiteri su nerijetko bili najviši nacistički krugovi, koji su stvarali vrijedne, privatne kolekcije, prije svega Adolf Hitler, koji je sebe doživljavao kao ljubitelja umjetnosti, mecenu i pokrovitelja. Prepustili su se idealu ljepote "njemačke umjetnosti". Ekspresionisti, dadaisti, surealisti ili pripadnici kubističkog pravca bili su prezreni, a njihova djela proglašena „izrođenim", uključujući i slike Ericha Heckela.

Londonskim sporazumom četiri sile iz 1945. godine, saveznici u Drugom svjetskom ratu okarakterizirali su krađe umjetničkih djela "zločinima protiv čovječnosti". Međutim, njihov puni obujam i dimenzije otkriveni su tek 2000. godine i to uz pomoć izvještaja američkog historičara i istraživača Holokausta Jonathana Petropoulosa koji je naručio Kongres SAD-a: prema Petropoulosovoj procjeni, iz njemačke sfere utjecaja je u između 1933. i 1945. godine ukradeno oko 600.000 umjetničkih djela., od toga jedna trećina u Njemačkoj i Austriji.

Imovina je ili oduzeta, ili su židovski kolekcionari bili prisiljeni prodavati umjetnine ispod vrijednosti - poput Maxa Fischera – jer su bili prisiljeni pobjeći iz zemlje. Mnogi od predmeta i slika su izgubljeni i nisu pronađeni do danas. Do 10.000 umjetničkih djela nalazi se u javnim i privatnim kolekcijama širom svijeta, kako procjenjuje minhenski pravnik Hannes Hartung.

Washingtonska deklaracija

Koliko god se događaji u Trećem Reichu činili očitim, bavljenje opljačkanom umjetnošću do danas je težak i mukotrpan proces. Pronaći "pravedna rješenja" za potomke i nasljednike onih koji su nekada bili opljačkani, bio je cilj 44 države koje su 1998. godine sudjelovale na Washingtonskoj konferenciji na kojoj se govorilo o vrijednosti oduzete imovine tijekom Holokausta". Ali, tada doneseni zaključci po međunarodnom pravu nisu obvezujući. Njemačka se obvezala da će u svojim državnim muzejima i postavama potražiti umjetnine, koje su oduzete kao rezultat nacističkog progona i vratiti pronađena umjetnička djela pravim vlasnicima.

Međutim, iz ovoga se nije mogao izvesti pojedinačni zahtjev za povratkom umjetnina. Općenito, stručnjaci su napravili kritičnu bilancu ovog projekta, što je postalo jasno 2018. godine na međunarodnoj konferenciji u berlinskoj Kući svjetskih kultura. „Nadati se samoobvezivanju na povrat umjetnina nije dovoljno", kritizirao je filozof Gunter Gebauer sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu.

U prvih 40 godina postojanja Savezne Republike Njemačke nitko nije ni pomišljao vratiti opljačkane umjetnine. „Čekati na moralne nagone vlasnika opljačkanih umjetnina, je pomalo naivno", izjavio je Gebauer za Deutschlandfunk Kultur i dodao: „Mislim da nam je potreban zakon".

Međutim, za razliku od Austrije, u Njemačkoj još uvijek ne postoji takav zakon o restituciji. U međuvremenu, takozvana "Limbach-komisija", nazvana po imenu svoje prve predsjednice i vrlo cijenjene pravnice Jutte Limbach, brine se o sporovima oko restitucije opljačkane umjetnosti. U siječnju 2021. godine se vrijedna violina Guarneri našla na naslovnicama medija, jer Zaklada Franz Hoffmann i Sophie Hagemann još uvijek nije nasljednicima trgovca glazbenim instrumentima Felixa Hildesheimera iz Speyera - suprotno preporuci komisije Limbach - vratila navodno opljačkanu imovinu.

Jutta Limbach

Jutta Limbach

Kontroverzno vraćanje umjetnina

Spektakularni slučaj restitucije u novije vrijeme se odnosi na Kirchnerovu sliku "Berlinska ulična scena" iz 1913. Berlinski Senat odlučio je u kolovozu 2006. godine da slika bude vraćena, što je izazvalo buru ogorčenja u medijima i javnosti. Ovaj slučaj pokazao je svijetu kakvu pravnu nesigurnost mogu nositi moralno obvezujuća, ali pravno neobvezujuća načela.

"Njemački centar za gubitak kulturnih dobara" u Magdeburgu već godinama nudi pomoć u pronalaženju opljačkanih umjetnina, na primjer s opsežnim bazama podataka, uključujući javno dostupan "Izgubljeni registar umjetnina" ("Lost Art Register"), s opsežnim istraživanjima, kao u senzacionalnom slučaju Gurlitt ili umrežavanjem istraživača.

Na web-stranici ovog Centra nalazi se i "Priručnik za muzeje i javne ustanove" - što nažalost teško pomaže kod jednog ključnog pitanja: svaka prodaja umjetnine, koju je nakon 1933. izvršila žrtva nacističke diktature, pretpostavlja progon kao razlog za prodaju. To se može opovrgnuti dokazivanjem da je nekretnina postigla razumnu otkupnu cijenu. Ali koja je cijena bila primjerena?

Retrospektivno, to je teško moguće ozbiljno procijeniti - zbog nedostatka tržišnih podataka iz tog vremena – kako naglašava minhenski istraživač Christian Fuhrmeister za "Handelsblatt". Važno je znati je li prodaja izvršena pod pritiskom. I ovdje bi njemački zakon o restituciji mogao unijeti više jasnoće. Bilo kako bilo, za „Brata i sestru" Ericha Heckela, čekanje je okončano.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android