Vodič kroz Berlin u eri kabareta
29. prosinca 2018
Hladno je ovoga jutra u Berlinu. Skupina stranih studenata s Humboldtovog sveučilišta stoji na postaji podzemne željeznice Nollendorfplatz i sluša čovjeka koji napamet citira iz jedne knjige. Radi se o ovom istom Berlinu, ali njegova slika izgleda puno drukčije. Bio je to siromašniji, ali divlji glavni grad koji se još nije bio upustio u fašizam.
Brendan Nash, 54-godišnji Irac, rođen u Londonu, čita iz knjige Christophera Isherwooda o Berlinu kasnih 1920-ih i ranih 30-ih godina.
Isherwoodu je bilo 25 godina kad je 1929. preselio u Berlin. Ono što je tu vidio i doživio inspiriralo ga je za neka od njegovih najpoznatijih fikcionalnih, ali i autobiografskih djela. "Ja sam kamera", napisao je on 1939. u romanu "Goodbye to Berlin". Nekoliko desetljeća kasnije (1966.) je adaptacija toga romana za musical "Cabaret" oduševila Broadway. A slika noćnog života u Kit Kat Klubu svidjela se i Hollywoodu pa je film na tu temu Lizi Minelli 1972. donio Oscara.
No Isherwoodovi opisi Berlina imali su još veći utjecaj. "On nije bio jedini koji je tada pisao o Berlinu, ali je bio jedini koji je to činio na engleskom. Njegovo djelo je tako došlo do najbrojnije publike", objašnjava Brendan Nash za DW.
I ta publika je bila fascinirana duhom njemačkoga glavnoga grada. Kanadski povjesničar Joseph Pearson koji danas i sam živi u Berlinu, opisuje Weimarsku Republiku kao "vrijeme straha", ali i vrijeme hedonizma, seksualnih sloboda i umjetničkih eksperimenata.
Berlin je u to vrijeme doista bio poznat kao mjesto kršenja društvenih konvencija. Brojne žene su dovodile u pitanje podjelu uloga među spolovima i suprotstavljale se patrijarhalnim konvencijama tako što su postajale ekonomski neovisne.
Scena kabareta je stvarala prostor za seksualne manjine da se razmjerno otvoreno izražavaju. Nastao je niz lokala za homoseksualne osobe i opstali su za vrijeme Weimarske Republike, iako je u paragrafu 175 stajalo da je spolni odnos između muškaraca kažnjiv.
Prije nego što su nacional-socijalisti okončali to razdoblje moderniteta, Isherwood se zaljubio u Berlin i njegove stanovnike. I svojim knjigama ih učinio besmrtnim.
Povratak zlatnih dvadesetih u popkulturi
Sad Brendan Nash pokušava oživjeti taj duh turističkim vođenjem kroz četvrt Schöneberg koja je postala četvrt LGBTI populacije (Lesbian, Gay, Bisexual and Transgender).
Dugo vajmarski duh nije bio tako prisutan u Berlinu. Potaknuto popkulturom zanimanje za Berlin iz vremena Weimarske Republike je jako poraslo. Povijesni romani Volkera Kutschera, radnja kojih se događa u zlatnim dvadesetim godinama, u Njemačkoj su postali hit i prevedeni su na brojne jezike, među ostalima i na engleski i španjolski.
Na tim romanima se zasniva i televizijska serija Babylon Berlin koja preko Netflixa život u Berlinu iz toga vremena donosi u dnevne sobe diljem svijeta.
Tamna strana hedonizma
Veliko zanimanje za burni život u Berlinu 20-ih godina ne može prikriti njegove tamne strane. Krhkost njemačke demokracije nakon Prvog svjetskog rata prerasla je u političku klimu stalne nestabilnosti i nasilja, a na kraju krajeva i u nacional-socijalizam.
Katastrofalno gospodarsko stanje nije promaklo ni Isherwoodu. On je opisao i to kako se kod seksualnog oslobađanja radilo prije svega o nezaposlenima koji nisu ništa mogli prodati osim svoga tijela.
Povjesničar Pearson naglašava da je karakteristika toga razdoblja bila prostitucija, homoseksualnih i heteroseksualnih osoba, a često i maloljetnika.
Što današnjeg promatrača fascinira u vremenu Weimarske Republike?
Pearson, koji esejistički opisuje prošlost i sadašnjost njemačkoga glavnoga grada, uvjeren je: "Priča koju pričamo o prošlosti govori prije svega nešto o tomu tko smo mi danas." Brige, strah od budućnosti, ... "neki od tih osjećaja muče nas i danas. Mi se želimo zabavljati i cijelo vrijeme se smijati."
Predodžba paralelnosti između onih burnih vremena i naše sadašnjosti dobiva sve veću rezonanciju. "Puno toga od onoga što se upravo događa podsjeća nas na Weimarsku Republiku", kaže Pearson i ukazuje na desničarske stranke, koje medijski monopoliziraju javni diskurs, kao i na cijepanje lijevog tabora. Ali, bijedu o očaj onoga vremena ne može se uspoređivati s današnjim stanjem.
S tim se slaže i profesor Martin Sabrow, direktor Centra za povijesna istraživanja u Potsdamu. "Weimarska Republika se morala boriti s brojnim problemima koje mi danas nemamo", kaže on. A usporedba nije moguća ni zbog dobroga gospodarskog stanja niti zbog robusnosti demokratskih institucija, dodaje Sabrow.
Kad Brendan Nashs opisuje zabave i kabaret-predstave onoga vremena, kako ih opisuje Christopher Isherwood, on ukazuje na svakodnevnu borbu za preživljavanje u ono vrijeme.
Što više ljudi čitaju Isherwooda to više će se zanimati za ono što se događalo za vrijeme Weimarske Republike, smatra Pearson. Ali, on smatra da se povijest ne ponavlja, iako se često "rimuje".