Vječiti vrtuljak uspona i padova Afganistana | Politika | DW | 19.08.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Vječiti vrtuljak uspona i padova Afganistana

Afganistan je prije točno 100 godina postao neovisan. U čitavom tom stoljeću su se izmjenjivali usponi i padovi, a slijedeći pad se već nadzire, smatra Florian Weigand. Jer ta zemlja još nije našla svoj i pravi put.

Jedan stari Afganistanac kojeg sam sreo u Kabulu još 2006. godine mi je dao najkraći sažetak povijesti svoje zemlje: „Aleksandar Veliki je došao i otišao, baš kao i Britanci i Sovjeti. Zašto i Amerikanci ne bi opet otišli"?

Trinaest godina kasnije izgleda da se njegove riječi ostvaruju. Svakog dana bi mogao biti potpisan sporazum sa Talibanima o povlačenju SAD. I tako će se završiti još jedna runda vječitog vrtuljka na Hindukušu gdje se mijenjaju učesnici, ali uvijek ostaju isti usponi i padovi.

Rano je stvoren mit kojeg Afganistanci rado ponavljaju: osvajači dolaze i odlaze, ali njihovo vrijeme u Afganistanu je uvijek ograničeno.Zbog toga su mnogi Afganistanci ponosni, ali i potišteni. Oni sanjaju o slobodnom Afganistanu koji konačno nije tek igračka u rukama stranih sila. Ali, s druge strane: kako se zemlja može sama razviti? To je velikim dijelom neplodna pustara, doduše blagoslovljena mnogim rudnim bogatstvima. Ali za njihovu eksploataciju nema niti tehnike, niti infrastrukture.

Prvi kralj – uzor?

Weigand Florian

Autor komentara Florian Weigand

Prvi pokušaj suvremenog doba osoviti zemlju na stabilne noge i u vlastite ruke uzeti njen razvoj je počeo prije točno 100 godina. Tada, 1919. su Britanci, nakon tri naporna i na koncu bezuspješna ratna pohoda, morali shvatiti kako će ostati tek jedna epizoda u toj zemlji i otpustili njihov protektorat u neovisnost.

Prvi kralj, Amanulah Kan želio je otvoriti zemlju svijetu, ali bez diktata iz inozemstva. Ugled su mu bila modernistička stremljena na Orijentu, njegov idol je bio sekularni osnivač moderne Turske Kemal Ataturk. Impresioniran je bio i Njemačkom Weimarske republike koju je i posjetio kao državni gost. Njegova supruga Soraja je prestala nositi tradicionalni veo preko lica, a i kralj je poveo velike reforme u zemlji. I danas predstavnici vlade rado citiraju zahtjeve tog kralja u kojem on traži kako samo Afganistanci mogu sami preuzeti odgovornost za svoju budućnost. Je li Amanulah doista svjetionik i uzor za budućnost?

Oni koji danas slave tog kralja, ne smiju zaboraviti kakav gorak kraj je upravo on doživio: ubrzo se kralja smatralo tek imitatorom Zapada i izdajicom vlastite kulture. Nakon pobune je Amanulah morao u izgnanstvo. Njegov nasljednik je ukinuo reforme, ali niti tako nije dugo ostao na prijestolju. Nakon njega je bilo još kraljeva koji su željeli promjene – kao što je i kralj Zaher Šah osigurao mnogo godina mira. Ali na kraju su svi ili svrgnuti u puču, ili ubijeni.

Opet se ponavlja

To razdoblje se završilo invazijom Sovjetskog Saveza 1979. Ali desetljeće kasnije su i oni morali otići. Devedesete godine su donijele građanski rat i Talibane. Što će biti sad? Nakon vojne intervencije SAD koja je uslijedila nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.? Nakon dvije misije NATO-a, milijardi dolara pomoći za razvoj i više od desetljeća i pol od prihvaćanja demokratskog ustava?

Izgleda da se vrtuljak Afganistana opet kreće prema dubokom padu u provaliju. Washington više ne zanima Afganistan. Kako bi još nekako sačuvao obraz, ne oklijevaju čak niti sklopiti mirovni sporazum sa talibanskim teroristima. Jedini uvjet jest: talibani moraju obećati da Afganistan neće biti izvor terora. Što će biti u Afganistanu, to je SAD od srca svejedno.

Povijesno iskustvo Afganistanaca se dakle opet ostvaruje: strane sile u pravilu tu dolaze samo iz vlastitog interesa i kako bi tu uvele svoje vrijednosti. Slična iskustva naravno imaju i drugi. Ali na primjer na Indijskom potkontinentu je to dovelo i do kreativnih rješenja. Nakon kolonijalne vladavine Britanaca je i tamo došla neovisnost. Zemlje koje su nastale – Indija i Pakistan, nakon odcjepljenja od Pakistana u sedamdesetima je došao i Bangladeš – su od bivšeg okupatora zadržale dobre stvari, bio to obrazovni sustav, uređenje vojske ili pak Lingua franca današnje civilizacije, engleski jezik.

Mit o vlastitoj nepobjedivosti, povezan sa tužnim iskustvom nepouzdanih partnera u Afganistanu prije stvara nepovjerenje prema idejama koje su došle izvana. To je zemlju otvorilo idejama ekstremista koji obećavaju spriječiti ili barem ograničiti takve utjecaje.

Isti ekstremisti ne žele govoriti kako je i kultura Afganistana za čiju „čistoću" se toliko brinu, zapravo rezultat mnogih vanjskih utjecaja – bilo da je riječ o Arapima, Perziji, Središnjoj Aziji ili Indiji. Ako se uspije oživjeti ta sposobnost koja se stvarala stoljećima; modificirati strane utjecaje u kulturi i politici i prilagoditi ih vlastitoj zemlji, onda svi pokušaji promjena unutar Afganistana ne bi redovito bili osuđeni na propast.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva