Vesna Teršelič: ″Potreban je prostor za pamćenje i pobjede i žrtava″ | Politika | DW | 04.08.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Vesna Teršelič: "Potreban je prostor za pamćenje i pobjede i žrtava"

Za jedne je "Oluja" velika pobjeda, za druge veliko stradanje. Dani pamćenja su postali dani retraumatizacije, podjele su sve dublje. Treba dozvoliti različite narative, zasnovane na činjenicama, kaže Vesna Teršelič.

Vesna Teršelič (DW/Z. Arbutina)

Vesna Teršelič - Direktorica "Documente - Centra za suočavanje s prošlošću" iz Zagreba

"Documenta– Centar za suočavanje s prošlošću" je nevladina organizacija sa sjedištem u Zagrebu. Cilj je potaći proces suočavanja s prošlošću, ustanoviti činjenične istine o ratu te pridonijeti pomicanju javne diskusije s razine prijepora o činjenicama (broj poginulih i slično) prema dijalogu o interpretacijama. Kako bi se to postiglo bilježe se sjećanja svjedoka povijesti, prije svega o ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća. Dokumentiraju se činjenice o ubijenima i nestalima, ali i pozitivna iskustva, građanske inicijative. Uz to se prate i sudski procesi za ratne zločine, i to ne samo u Hrvatskoj, vu svim postjugoslavenskim državama, te se zagovara pijetet prema svim stradalima. Vesna Teršelič je osnivačica Documente i njena direktorica.

 

DW:  Posebno sada, u dane obilježavanja Oluje stječe se dojam da aktualna kultura sjećanja u Hrvatskoj više služi betoniranju postojećih razlika, nego njihovu prevladavanju.

Vesna Teršelič: Oluja služi fiksiranju narativa koji je u Hrvatskoj zapisan i u Deklaraciji o Domovinskom ratu – postoji jedna, dominantna, ispravna interpretacija rata od 1991. – 95. koja se nameće društvu, medijima, stvaraocima. Očekuje se da se i u umjetničkom izričaju, a pogotovo u medijima prati ta jedna interpretacija. Od 2000., kada je Deklaracija usvojena u Saboru, to sve više postaje jedina kanalizirana interpretacija. U javnom se narativu produbljuju podjele. Kako vrijeme odmiče, to je sve više činjenica poznato i ima više interpretacija, što je apsolutno dobrodošlo i nema potrebe da se neke utvrđene činjenice interpretiraju samo na jedan način.

Posebna je karakteristika militarizacija tog narativa. Glavnu ulogu imaju vojnici, a stradali, posebno civilne žrtve, ostaju postrance. Organizacije za ljudska prava naglašavaju da je potrebno  u trenucima obilježavanja godišnjica uključiti i priče onih koji su nastradali, no većina medija to ignorira. U Hrvatskoj se često govori o dostojanstvu Domovinskog rata, a ne o ljudskom dostojanstvu. Meni je vrlo strano razmišljati o dostojanstvu jednog rata. Žrtve ostaju u prikrajku, glorificira se nasilje, i nije jednostavno stvoriti prostor za poštivanje ljudskih prava, za stvaralačku slobodu, za civilni život. Njega se stalno gura u stranu kako bi se oslobodio prostor za militarizirani narativ.

Hrvatski vojnici pri obilježavanju Oluje 2015. godine

Militarizacija narativa o Oluji u Hrvatskoj

Znači li to da je problem, što se u obilježavanju Oluje naglasak stavlja na dimenziju pobjede?

O čemu se radi pokazuje i samo ime državnog blagdana : "Dan domovinske zahvalnosti – Dan hrvatskih branitelja". Naglasak bi se mogao staviti na zahvalnost, jer je okončan oružani dio rata. To je dio u kojem bi se svi mogli sresti, i oni koji su bili s jedne, i oni koji su bili s druge strane. A u proslavi pobjede se ne mogu naći svi. I naravno da to onda služi za nastavak polarizacije.

Kako vrijeme odmiče sve je jasnije da nema nikakve zajedničke interpretacije, to se vidi i u fizički odvojenom obilježavanju Oluje – jedni slave pobjedu, a drugi obilježavaju stradanje. Potreban bi bio neki oblik zajedničkog obilježavanja u kojem bi bilo prostora i za pamćenje pobjede i za pamćenje žrtava. Ali na tome se nije radilo. I sada imamo dva dana, u Hrvatskoj i u Srbiji, i to je konačno fiksirano. Dani pamćenja su postali dani retraumatizacije, to se vidi i u obilježavanju Oluje kao i u obilježavanju pada Vukovara. Kada bi humanizirali odnos prema mrtvima, priznali bi patnju stradalih različitih nacionalnosti u različitim vremenima i to bi bio znak da se stvari ipak mijenjaju na bolje. Ali od toga smo još jako daleko.

U Hrvatskoj su primjetne tendencije povijesnog revizionizma, redefiniranja povijesti. S kojim ciljem?

Od 1990 se u središte narativa o Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj stavlja novi termin: Hrvatska vojska.  Tu se podrazumijevaju i domobrani i ustaše, dvije u osnovi različite vojne formacije. Obje su kolaborirale sa nacistima i fašistima, ali su domobrani većim dijelom bili mobilizirani, bez ideološke žestine, za razliku od ustaša. Domobrani bi se mogli uporediti s Wehrmachtom u Trećem Reichu, dok su ustaše bili bliži SS-u i Gestapou. 

Ustaše su od samog početka najavili nasilje kao oblik svog djelovanja, i čim su došli na vlast su počela masovna ubijanja, prije svega Srba u Hrvatskoj. To se 1990ih počelo gurati u zaborav, a u središte narativa odjednom dospijeva Hrvatska vojska. Partizani se prikazuju prije svega kao oni koji su na Bleiburgu iz osvete masakrirali pripadnike te vojske. Te su likvidacije naravno apsolutno neprihvatljive, prema današnjim podacima tada je ubijeno oko 80 000 ljudi, ali je moguće da s novim istraživanjima taj broj još i naraste.

U vrijeme socijalističke Jugoslavije se proces normalizacije prije svega odnosio na strane okupatore – Njemačku i Italiju. Ono što se u vrijeme Titove Jugoslavije nije riješilo je građanski rat. Na toj se dimenziji nije napravilo gotovo ništa, pa nisu utvrđene činjenice o masakrima, ni od strane ustaša ili četnika i drugih kolaboranata, a još manje od strane partizana. O njima se uopće nije smjelo ni govoriti. Posebno veliki problem je da obitelji ubijenih nisu imali nikakvu informaciju. To pravo na grob je nešto oko čega se još uvijek vode prijepori, i jedan od razloga sadašnjih prijepora.

Za izgradnju povjerenja bi bilo ključno pokazati pijetet prema svim ubijenima i različitim okolnostima stradanja, jednako kao i utvrditi tko su počinitelji zločina. Tehnički je to danas moguće, ali je zbog oštre političke polarizacije nemoguće afirmirati tu vrstu govora.

Hrvatski Srbi u zbjegu kod Banja Luke tokom Oluje (8.8.1995.)

U Hrvatskoj se ne spominju civilne žrtve Oluje - Zbjeg Srba iz Hrvatske

Slična je situacija i s pogledom na Oluju?

Sve je kontaminirano, obilježeno je podjelama koje idu još iz Drugog svjetskog rata. U Hrvatskoj se kolokvijalno često kaže kako treba prestati govoriti o ustašama i partizanima, ali u situaciji u kojoj se odbija kritički reflektirati povijest je to nemoguće. Drugi svjetski rat simbolički nije okončan i još se uvijek traži ključ, kako o tome govoriti, a posebno kako govoriti o devedestima. Metafore se vrlo slobodno prenose. A u Hrvatskoj ne postoji ni konsenzus koji postoji u većem dijelu zemalja Europske unije o značaju pobjede antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu, što je ugrađenu u temelje EU kao suštinski mirovnog poduhvata gdje se prevladavaju razlike u ime nove suradnje. Kritičko reflektiranje o prošlosti, posebno i o najgorim zločinima, je garancija razvoja i demokratizacije. U Hrvatskoj, kao ni u drugim postjugoslavenskim društvima, mi ne uspijevamo okončati ni tradiciju ratovanja, ni tranziciju od ratnog u mirnodopsko stanje.

Da li s tim problemom Hrvatska može sama izaći na kraj, ili treba pomoć drugih, izvana?

Nijedna zemlja se ne može sama nositi s posljedicama genocida. U zadnje je vrijeme sve više povjesničara iz Njemačke i drugih zemalja koji doktoriraju na temama iz povijesti Drugog svjetskog rata s ovih prostora. Oni su objavili vrlo zanimljiva djela i vjerujem da će to na duge staze biti neka pomoć. I u Hrvatskoj postoji sve više radova koje donose nove spoznaje i koja neće biti moguće zaobići bez obzira na revizionističke tendencije. No iznimno je važno da mladi povjesničari i povjesničarke iz drugih zemalja sada uče i ovaj jezik, bez obzira kako ga zvali. To je važno i zbog genocida u Srebrenici, jer se posljedice genocida ne mogu savladati i prevladati samo unutar jedne zemlje. A to je ključno, kako se trauma ne bi prenosila uvijek s jedne generacije na drugu.

Znači li to da bez pomoći izvana nema mogućnosti uspostave nekog zajedničkog narativa?

Po mom se mišljenju zajednički okvir treba ograničiti na velike teme, poput povijesti Drugog svjetskog rata. No unutar njega postoje i sukobljene interpretacije. To je dio demokratske kulture. Ja se zalažem za multiperspektivnost. Treba prihvatiti da postoje različiti narativi, sve dok je to utemeljeno na činjenicama. No u Hrvatskoj se pokušava ugušiti kritički pristup.

Razgovor vodio: Zoran Arbutina

Vesna Teršelič je mirovna aktivistica, bila je osnivačica i koordinatorica Antiratne kampanje u Hrvatskoj, a 1998. je zajedno sa Katarinom Kruhonjom iz Osijeka dobila Alternativnu Nobelovu nagradu za mir. Osnivačica je i direktorica udruge "Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću" iz Zagreba.

Preporuka uredništva