Uzaludan Tsiprasov izlet u Moskvu

Grčki premijer Alexis Tsipras u svom dosadašnjem ophođenju s Europskom unijom prije svega nije pokazao jedno - da je spreman učiti. Od kada je u siječnju preuzeo vlast, prema svojim financijerima pokazuje uvijek istu mješavinu tvrdoglavosti, odbijanja prihvaćanja realnosti i agresivnosti. Možda mu je posjet Vladimiru Putinu napokon mogao pomoći u samospoznaji. Jer on je u velikom stilu sve stavio na krivu kartu. Igrao je s maksimalnim ulogom i na stol stavio svoju posljednju političku kartu - da bi na kraju išao kući praznih džepova. Grčka vlada je bila spremna uložiti svoju podršku produženju sankcija protiv Rusije, a time i solidarnost u EU-u, kako bi u Moskvi pridobila novog prijatelja i pomagača. Tsipras je Europljanima želio pokazati da ima i druge opcije nego što su bolni pregovori s Bruxellesom o reformama i zahtjevima koji bi trebali okončati njegovu akutnu financijsku nevolju. I pri tome dopustio da ga stari lisac u Kremlju veličanstveno izvrgne ruglu i izigra. Tko želi šurovati s Vladimirom Putinom, mora biti jako vješt - to mu je prije dva tjedna mogla objasniti i Angela Merkel prilikom njegovog posjeta Berlinu.

Putin je mudriji od Tsiprasa

Čini se da je Alexis Tsipras opsjednut time da sva loša iskustva mora steći sam. Tako je prema starom grčkom običaju razbio punu trgovinu tanjura, posjetom Moskvi u nezgodno vrijeme razljutio predsjednika Europske komisije Junckera, predsjednika Europskog parlamenta Schulza i sve europske partnere, a da tim vratolomnim činom od Putina nije dobio ništa osim toplih riječi i neodređenih obećanja. To čak nije bilo dovoljno ni za to da bi se Tsipras mogao trijumfalno vratiti u Atenu i najaviti svojim uzgajateljima bresaka ukidanje ruskog bojkota na uvoz.

Prizivanjem proljetnih osjećaja u Moskvi, grčko-ruskom kulturnom godinom i isticanjem zajedničkih vjerskih korijena grčka vlada ne može platiti ni predstojeću ratu od skoro pola milijarde eura MMF-u niti idući tjedan zastrašujući iznos od 2,4 milijarde eura za kratkoročne zajmove koje je uzela na financijskom tržištu. A Vladimir Putin je grčko udvaranje u pogledu sankcija EU-a vješto zaobišao izjavom kako ima razumijevanja za to da se i Grčka morala priključiti europskoj odluci o sankcijama, ali da sada na žalost ne može kod protumjera napraviti iznimku za jednu članicu EU-a. No istaknuo je da je moguća šira suradnja u poljoprivredi posredstvom zajedničkih rusko-grčkih poduzeća - to je u najboljem slučaju labavo obećanje neke vrste Jont Venture kolhoza. Slično je bilo i što se tiče priželjkivane velike uloge Atene u budućoj opskrbi Europe ruskim plinom: gradnja plinovoda Turkish Stream Pipeline s povezivanjem prema Grčkoj ostaje neizvjesna. Taj projekt će potrajati godinama, a do tada se politički ponovo može puno toga promijeniti. No Grci trebaju konkretne projekte za oživljavanje svoga gospodarstva sada i odmah, a ne za pet godina. I oni prije svega trebaju novac, vrlo mnogo novca, i to uskoro.

Grčki premijer je riskirao i izgubio

Alexis Tsipras je sve uložio na jednu kartu i izgubio. Čak i ako su prve reakcije iz Bruxellesa umjerenije nego prošlih dana: grčki premijer će u iduća dva tjedna ponovo morati sjesti za pregovarački stol s onim istim ljudima koje je svojim putovanjem u Moskvu razljutio. Njemu su u Bruxellesu i Berlinu kod Angele Merkel izraženi solidarnost i razumijevanje, a reagirao je nekom vrstom nezrelog pokazivanja snage. Povjerenje između Atene i vjerovnika i financijera trebalo je ponovo biti uspostavljeno, a onda se Alexis Tsipras još jednom pokazao kao nepouzdan i neuračunljiv.

No financijska pomoć u milijardskim iznosima koju Atena sve hitnije treba mora doći od europskih partnera. Vladimir Putin je, kao što se i očekivalo, vrlo jasno dao do znanja da ništa ne poklanja i da ne želi preuzeti odgovornost za Grčku koja je pred bankrotom. Grčkom premijeru njegov izlet u moskovsko proljeće nije donio ništa osim kratkoročnog osjećaja zadovoljstva kada je u Kremlju nastupio kao cijenjeni gost i pola sata se osjećao važnim. U slobodnoj interpretaciji izjave nekadašnjeg francuskog političara Telleyranda, zaključak bi mogao glasiti: To je gore od pogreške, to je glupost.