Ustav? Za koga? Za euro.

Prošlo je godinu dana od kako su Francuzi i Nizozemci svojim odbijanjem Europskog ustava “gurnuli” Europsku uniju u njezinu do sada najtežu krizu. Kriza je u Uniji uvijek bilo i većina njih je riješena tehničko-pravnim umijećem. Međutim, ovoga puta kriza je posve drukčije prirode. I čini se da joj europska politička elita nije dorasla.
Sastanak ministara vanjskih poslova zemalja članica proteklog vikedna bio je tipičan primjer za sveprisutno beznađe. Ministri su dogovorili da će ustavu koji nije prošao na dva referenduma sada dati neki drugi naziv i na taj način udahnuti mu novi život. Ministri su se ponašali na način kao da su francuski i nizozemski birači toliko glupi da to ne bi primijetili. Naravno da se Nizozemcima i Francuzima ne može staviti pred nos isti tekst još jednom, ali ovoga puta pod drugim imenom. Nije moguće ni podijeliti ustav i dati na referendum samo dio ustava. Dakle, izgledi da se 27 zemalja članica dogovore o novom ustavu čak i na nekom novom konventu nisu su baš sjajne.

Obnova u drugom planu

U Bruxellesu su se mnogi specijalizirali za rješavanje najsloženijih tehničkih problema. Međutim, neuspjeh ustava politički je fenomen koji traži političke odgovore. Njemačka kancelarka Angela Merkel zapravo je predodređena za vodeću ulogu po tom pitanju. Ona je na svojem prvom summitu velikim dijelom pridonijela da je postignut dogovor oko proračuna. Merkel je voljna i sposobna udubiti se u tešku tehničku i pravnu problematiku – za razliku od većine ostalih šefova država i vlada zemalja članica.
Međutim njemačkoj kancelarki nedostaje nešto što bi smo mogli nazvati političkom antenom za Europsku uniju. Njezin govor o europskoj politici od 11. svibnja u njemačkom Budestagu nije donio konkretne rezultate. Ni od njemačkog ministra vanjskih poslova Frank-Waltera Steinmeiera ne mogu se očekivati političke perspektive za Europu. Steinmeier je blijedi ministar vanjskih poslova, previše pravnik i birokrat. Europa sada ne treba pametne ideje niti pravne trikove kojima bi se spasilo ustav, već je potrebno ni manje ni više nego politička perspektiva za budućnost Europe. Prvi neophodni korak kojim bi se ponudila takva perspektiva jasna je spoznaja da nam ustav ne pomaže dalje. Ustav je odbačen na dva referenduma i ne postoji ni najmanji izgled da se usvoji u svih 25 zemalja članica.
Što je bilo zapravo novo u nacrtu ustava? Promjena broja glasova, zajednička vanjska politika, mogućnost proširenja za Uniju s više od 27 članica i još nekoliko institucionalnih reformi. Obnova je ili politički nerealna ili se nalazi u drugom planu. Ono što zabrinjava sve su učestaliji glasovi da nakon Rumunjske i Bugarske u EU neće ući nove članice te da je to politička činjenica.

Mijenjati politiku

Zajednička vanjska politika u ovom trenutku nije stvarna tema, premda se o njoj stalno diskutira. Ako europske zemlje nisu u stanju da se dogovore oko zajedničke pozicije prema Iraku tada im europski ministar vanjskih poslova koji bi trebao provoditi nepostojeću zajedničku politiku nije ni potreban. Ako Europa želi ostvariti zajedničku vanjsku politiku tada samo dugotrajnim procesom kao što je to bio slučaj s monetarnom unijom.
Raspodjela glasova u Vijeću ministara i daljnje institucionalne reforme teme su koje su u drugom planu – za stanovništvo, ali ne i za političare. Ne radi se o raspodjeli glasova kojima se sprečava efikasno djelovanje već o nepostojanju političkog konsensusa. Europska unija ne treba ustav da bi bolje funkcionirala, ona treba, u najbolju ruku, nekoliko tehničkih i institucionalnih reformi.
Prije svega EU treba novi politički smjer. Počnimo od eura. Već sedam godina imamo monetarnu uniju koja manje više funkcionira. Kako bi smo ju doveli do uspjeha potrebna nam je efikasna koordinacija gospodarske politike na europskoj razini. O tome bi trebalo razgovarati, kako uskladiti poreze u eurozoni i kako najbolje zajednički reagirati na vanjske šokove – primjerice na pad vrijednosti dolara.

Europskoj uniji treba uspjeh

Gospodarska politika i dalje je u potpunosti nacionalno orijetirana, kao u vremenima kada još nije postojao euro. Da to neće funkcionirati je očigledno. Prije svega je to očito za birače, koji više nisu u stanju uskladiti velika obećanja europske integracije sa svojom ekonomskom stvarnošću.
Ne Francuza i Nizozemaca nije bio protest protiv Europske unije već samo prosvjed protiv loše provedenih projekata poput monetarne unije i proširenja. I zašto bi sada birači Europskoj uniji prenijeli odgovornost za vanjsku politiku kada Unija nije u stanju uspješno završiti postojeće projekte?
Ono što je Europi potrebno nije ustav za Europsku uniju već ustav za euro. Zemlje članice monetarne unije trebale bi se dogovoriti o uskoj gospodarskoj i financijsko-političkoj suradnji koja bi bila obvezujuća za nove euro-članice. Nema smisla tražiti novi razlog postojanja Europske unije. kako je to formulirala njemačka kancelaraka u svojem govoru. Europskoj uniji ne nedostaje obrazloženje postojanja. Europskoj uniji nedostaje uspjeh.