Umjetnički krimić iz Potsdama

Kada je jednog dana u aukcijsku kuću u Berlinu došao jedan mladić i pokazao mu platno koje je nehajno donio noseći ga ispod ruke, Christian Gründel doslovno nije mogao vjerovati svojim očima. „Odmah mi je bilo jasno da je riječ o više nego vrijednom originalu iz 18. stoljeća. Platna su izvorno pripadala kolekciji dvorca Sanssouci odakle su nestala tijekom Drugog svjetskog rata pa sam mladića uputio da slike najbolje odmah odnese i pokaže upravo u nekadašnjoj ljetnoj rezidenciji Friedricha Velikog“, priča aukcionar Gründel.

Neiskusan i očigledno bez imalo pojma o tome što se zapravo nalazi u njegovom „posjedu“, mladić je otišao na dotičnu adresu, ovoga puta ne s jednim već ukupno četiri platna.

"...ja to nikad ne bih objesio na zidu moje sobe.."

U Sanssouciju je njegov dolazak i platna koja je donio izazvao jednaku reakciju kao i u berlinskoj aukcijskoj kući. Ni direktor dvorca Samuel Wittwer prvo nije vjerovao u ono što vidi. No, kada je već nakon nekoliko minuta postalo jasno da je doista riječ o originalima, nastala je prava euforija – kako se činilo, samo mladiću koji je donio platna još uvijek nije bilo jasno o čemu je zapravo riječ. „Rekao je da je slike našao slučajno a i da mu se baš ne sviđaju... da primjerice „Bathshebu na kupanju“ slikara Jeana Raouxa, zasigurno nikada ne bi objesio na zidu u svojoj dnevnoj sobi“, priča s osmjehom Wittwer prisjećajući se da je mladića ipak na neki način bilo itetako strah. „Bojao se, nije bio siguran da li je ispravno postupio. Pitao sam ga nekoliko puta odakle mu ova platna, gdje ih je pronašao, no odgovor nisam dobio“, kaže direktor.

Nakon „isporuke“ četiriju platna, među kojima se nalazila i „Madona koja doji“ Petera Paula Rubensa, mladiću se zameo svaki trag.

Sve dok jednoga dana u ured direktora dvorca Sanssouci nije nazvala prijateljica nepoznatog „donatora“ i direktora pozvala kući. „Scena koja se tamo odigrala bila je još nevjerojatnija“, priča Wittwer. Uz kavu i kolače, mladi par je naime iznenada obznanio da u ormaru u kojem drže posteljinu čuvaju još tri manje slike no da nisu sigurni radi li se o originalima te pripadaju li istoj kolekciji. „Naravno da je i ovog puta riječ bila o originalima. Na osnovu broja na poleđini i kataloga s nestalim platnima naše kolekcije kojeg sam za svaki slučaj ponio sa sobom, mogao sam im odmah i dokazati da je riječ o originalima neprocjenjive vrijednosti“, prisjeća se Samuel Wittwer.

50 godina u ormaru s posteljinom

No, ovoga puta, uz kavu i kolače, je i mladić bio spreman takoreći otkriti cijelu tajnu. Jedna rođakinja njegove obitelji, Olga Birkemeier, radila je u 40-tim godinama zajedno sa suprugom u dvorcu Rheinsbergu. Ovdje su platna iz kolekcije Sanssouci stigla 1942. godine. Kada je koncem rata, 1945. godine, Njemačkoj pa tako i dvorcu Rheinsbergu prijetila ofenziva a s njom i pljačka Crvene armije, Olga Birkemeier odlučila je „spasiti“ nekoliko slika.

Kada se kasnije preselila u mjestašce Zechlin, platna je naravno ponijela sa sobom, no ubrzo, zbog straha da bi ih netko ipak mogao pronaći i optužiti je za krađu, slike je odnijela u Berlin i pohranila u ormaru svoje sestre. „Slike su ovdje provele gotovo 50 godina. No, 1993. godine, nedugo prije smrti, Olga Birkemeier ponovno je posjetila dvorac Rheinsberg. Nije doduše ispričala priču o slikama, no kustosu Detlefu Fuchsu, je napomenula da će se uskoro opet vidjeti…“, kaže Wittwer.

Cijeli krimić oko platna iz dvorca Sanssouci je tako na kraju ipak dobio svoj sretan završetak – slike su vraćene u staru kolekciju a mladom je paru uručena novčana nagrada u iznosu od nekoliko stotina tisuća eura.

Autor: Gabriele Denecke / Ž.Telišman

Odg.ured: Snježana Kobešćak