Priča o Ukrajincu iz Bosne i Hercegovine

"Moj djed je doveden kao dijete od sedam godina u Bosnu, tu mi se rodio otac, a i ja sam rođen u Bosni", kaže za sebe 'bosanski' Ukrajinac Miroslav-Mire Kalinjuk koji danas živi i radi u Novom Sadu. Sreli smo ga u Srebrenici, u koju je došao pomoći prijatelju Bošnjaku u obnovi kuće.

On nije jedini Ukrajinac u BiH. Ova, jedna priznatih 17 nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini, se ovdje počela naseljavati nakon što je nakon Berlinskog kongresa glavninu Bosne na upravljanje dobila Austro-Ugarska. Dolazili su uglavnom iz zapadnog dijele Ukrajine i naseljavali se u okolici Banje Luke, Prijedora i Prnjavora. Točnih podataka o broju nema, ali po nekim procjenama u to vrijeme je doselilo oko 30.000 Ukrajinaca.

"Moj pradjeda Vasilj ili Vasilije kako su ga ovdje zvali, sa suprugom i dva sina je došao 1900. godine i nastanio se najprije negdje u okolici Bosanske Gradiške, da bi se kasnije preselili najprije u Hrvaćane, a zatim su živjeli u selu Potočani gdje sam se i ja rodio", priča Miroslav za DW.

U naselju Dabrak između Hrvaćana i Potočana izgrađena je i prva, do danas jedina pravoslavna ukrajinska crkva, koja je u potresu srušena pa obnavljana. Danas je izgrađena nova i u njoj službuje ukrajinski svećenik.

Iako je crkva ukrajinska, ona spada pod srpski pravoslavni patrijarhat i u njoj se mole i Ukrajinci i Srbi. U Bosni je tada izgrađeno i nekoliko „grkokatoličkih" ukrajinskih crkava. Pravoslavnih Ukrajinaca je otprilike 20 posto, dok su ostali „Unijati" ili Ukrajinci koji su u vrijeme vladavine Poljske, kako kaže Miroslav, nasilno pokršteni.

Život u novoj sredini i daljnje seobe

Ali Ukrajinci se nisu zadržavali u Bosni i Hercegovini. Tijekom 1964./1965. godine odlaze za Sjedinjene Države, Australiju i Kanadu.

"70 posto moje obitelji je otišlo za Australiju, a nešto malo ih je i u Kanadi. Kasnije se sele i u Hrvatsku i Srbiju. Danas otprilike polovica mojih sunarodnjaka koji žive na ovim prostorima su u Srbiji, jedan dio u Hrvatskoj i jedan manji dio je ostao tu u Bosni", priča za DW ovaj Ukrajinac koji živi u Novom Sadu i ondje se dobro osjeća.

Više godina je bio predsjednik Nacionalnog vijeća Ukrajinaca u Srbiji i kada ga pitamo za broj Ukrajinaca u regiji on kaže: "Po našim podacima otprilike 2.500 nas ima u Bosni i Hercegovini, toliko i u Hrvatskoj, a u Srbiji po posljednjem popisu nas ima 4.860. Najviše nas ima u Vojvodini."

Međutim, broj Ukrajinaca u regiji se smanjuje, jer kako kaže, "neizbježni proces asimilacije čini svoje", te mnogi danas ne znaju ukrajinski jezik i običaje i tako gube svoj identitet. "Još se samo po prezimenu zna da je netko Ukrajinac", objašnjava on.

Biti različit u Vojvodini i Srbiji

Miroslav je danas predsjednik Kulturnog centra „Kobzar" u Novom Sadu i navodi da Srbija daje podršku ovoj nacionalnoj manjini kroz Zakon o nacionalnim manjinama.

Ukrajinci u Srbiji nigdje nisu brojčano zastupljeni s više od 5% posto da bi imali Zakonom zajamčenu službenu upotrebu vlastitog jezika u javnim ustanovama ili nastavu u školama. Ali imaju mogućnost to činiti fakultativno jer za to imaju plaćene predavače: "Mi danas u Novom Sadu imamo oko stotinu djece koja uče ukrajinski jezik s elementima nacionalne kulture i na taj način se dobrim dijelom ostvaruje njegovanje identiteta. Kulturu i tradiciju nastojimo sačuvati i kroz rad kulturno-umjetničkih društava i kulturno-prosvjetnih društava kojih imamo pet."

Pored toga, na ukrajinskom jeziku postoje i izdavačka kuća, novine te emisija na Radiju Novi Sad. A to nije sve: "Svaki tjedan polusatnu kolaž emisiju na Drugom programu TV Vojvodine priprema i uređuje naša redakcija", kaže Kalinjuk.

Centri zbližavanja - bez politike

Kalinjuk dalje kaže da su u aktivnostima Kulturnog centra najangažiranije grupe najmlađih i najstarijih, da su oni srednje generacije manje zainteresirani. Priča da u radu Centra ne sudjeluju samo Ukrajinci već i dosta pripadnika drugih naroda koji vole umjetnost i kulturu, pa je to svojevrsni centar zbližavanja. Tu je isključena svaka priča ili rasprava o politici.

"Za našim stolom u Centru se može pričati na svim jezicima o svemu, ali ne i o politici. Izbacili smo onu krilaticu 'Živjeti jedni pored drugih', a uveli novu 'Živjeti jedni s drugima' jer živjeti jedni pored drugih možete, a da ne pričate, a mi želimo pričati s drugima", kaže naš sugovornik kroz smijeh.

Na naše pitanje kako su on i njegovi sunarodnjaci doživjeli početak rata u Ukrajini, Miroslav Kalinjuk kaže da im nije bilo lako i da su odmah počeli prikupljati humanitarnu pomoć: "Mi smo (Nacionalno vijeće ukrajinske nacionalne manjine u Srbiji) četvrti dan po izbijanju rata u pet sredina organizirali prikupljanje humanitarne pomoći. Dolazili su nam ljudi iz svih drugih nacionalnih manjina i iz srpskog naroda. Bilo je i onih koji su plakali, jer mi znamo kako nam je bilo ’99. godine za vrijeme NATO-ovog bombardiranja Srbije."

Veza između Ukrajinaca i Srba

Ne krije zadovoljstvo kako je Srbija prihvatila izbjeglice iz Ukrajine: "Moje nevjerojatno saznanje je bilo da su Srbi i Ukrajinci toliko povezani, koliko ima miješanih brakova, kumstava i sličnog, što ne bih ni znao da se ovo nije desilo. Država Srbija je odvojila i sredstva kojima je renovirana i opremljena jedna bivša kasarna u Vranju gdje je sada smješteno oko stotinu žena i djece. Procjenjujemo i da je najmanje 2.000 izbjeglica kod familije i prijatelja", kaže. I dodaje da i udruženja Ukrajinaca pomažu oko svega što treba.

Pomoć prijatelju

Miroslav je sada u Srebrenici, pomaže u obnovi kuće starom prijatelju Bošnjaku. Pitamo ga kako on poslije dvadesetak dana provedenih u BiH u kontekstu rata u Ukrajini vidi Srebrenicu danas, s obzirom na ono što se ovdje događalo u vrijeme rata devedesetih.

"Ovdje mi se još više upotpunila spoznaja o besmislu rata, ljudskog ludila i ratovanja, kada razum bude isključen, gdje sve pozitive norme življenja i snovi za lakšim i ljepšim životom budu uništeni", kaže na kraju Miroslav Mire Kalinjuk.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu