Ukapljena američka interkonekcija u BiH

Federalni Parlament BiH konačno je usvojio izmjene Zakona o južnoj plinskoj interkonekciji Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska, što bi moglo dovesti do raspetljavanja višegodišnje političke blokade projekta „teškog“ milijardu i pol eura. Međutim, ono što je na prvu napredak, po dubini bi moglo otvoriti pitanje tko u BiH zaista odlučuje o strateškoj infrastrukturi i po kojem pravu se raspolaže državnom imovinom, čiji je status više od desetljeća pod međunarodnim moratorijem.

Posebno što iza ove priče ne stoji samo plinovod koji će spojiti Bosnu i Hercegovinu s Hrvatskom preko Krka, već čitav splet političkih interesa u kojem se američka administracija pojavljuje ne kao promatrač, već kao aktivni sudionik, čak i zakonodavac u domaćem parlamentu.

„Briga za tržišnu konkurenciju"

Zakon o južnoj interkonekciji prvi put je usvojen prošle godine, i to nakon pritisaka koji su stizali direktno iz Veleposlanstva SAD-a u Sarajevu. Tadašnji veleposlanik Michael Murphy nije se zadržao na diplomatskim izjavama, već se uključio u sam proces u Parlamentu Federacije BiH, savjetima i političkim porukama da se zakon mora usvojiti „zbog dobrobiti građana BiH i energetske neovisnosti". „BiH pod hitno mora diverzificirati izvore snabdijevanja prirodnim plinom da bi izbjegla ruski energetski pritisak", rekao je tada Murphy.

Godinu dana kasnije američko Veleposlanstvo u BiH pozdravlja usvajanje zakonskih izmjena i poručuje da je ovo „fantastičan dan za energetsku sigurnost“ u BiH. „Postavljeni su temelji za američkog investitora koji će izgraditi plinovod kojim će američki plin stizati u Bosnu i Hercegovinu. Ovaj plinovod otvorit će nove ekonomske prilike za sve građane BiH, a suradnja na projektu Južne interkonekcije jača bilateralne odnose između naše dvije zemlje“, priopćeno je iz Veleposlanstva.

Ironija je da se upravo tim zakonom otvorio put za direktan ulazak američke privatne tvrtke kao glavnog investitora, firme koja je sada i eksplicitno navedena u izmjenama zakona, čime je dobila pravni status ne samo izvođača radova, već i nositelja investicijske politike projekta. Radi se o tvrtki AAFS Infrastructure and Energy d.o.o., registriranoj u Sarajevu, koja je u potpunom vlasništvu američkog društva AAFS Infrastructure and Energy LLC.

Strateški dirigenti

Nitko ne sumnja u značaj projekta, ali način na koji se to provodi pokazuje koliko je tanak domaći politički suverenitet. U zakonskim izmjenama navedeno je, gotovo skandalozno, da investitor ne plaća naknadu za eksploataciju imovine i zemljišta. Dakle, projekt koji bi trebao biti državni i strateški praktički je predan u ruke privatnom koncesionaru bez ikakvog financijskog obveznog ulaganja prema domaćim institucijama.

„Na ovu investiciju gledamo kao na stratešku investiciju ne samo u BiH, nego i generalno u industrijskom sektoru...Mi smo vam svojevrsni dirigent, koji treba upravljati orkestrom i koji preuzima rizik“, rekao je predstavnik američke tvrtke Joseph Flynn prije nekoliko dana u Sarajevu, u trenutku kada su „u igri" bile izmjene zakona koje definiraju i pitanje raspolaganja državnom imovinom.

Ranije je najglasniji protivnik projekta bio HDZ BiH, čiji se stranački kadar u federalnom Domu naroda protivio zakonu, tvrdeći da on nedovoljno uvažava ulogu hrvatskih političkih interesa i da je BH Gas nekompetentan za vođenje posla. Novim izmjenama ta prepreka je otklonjena, jer je BH Gas izbačen iz projekta, a HDZ obustavio blokadu.

Tim potezom je jasno da su političke koordinate pomjerene. S jedne strane, Federacija ima zakon koji omogućava gradnju strateškog plinovoda, dok s druge, BiH dobiva američku korporaciju kao ekskluzivnog operatora. Sve se čini jasnim, osim što jedan problem stoji izvan utjecaja bilo kojeg parlamenta, a to je pravo na zemljište.

Državna imovina i zabranjeno voće

Prema ranijim odlukama visokog predstavnika i OHR-a, državna imovina u BiH je pod zabranom raspolaganja sve dok se ne usvoji zakon o njenom vlasništvu i upravljanju. To praktično znači da nijedna razina vlasti, ni entitetska, ni kantonalna, ni općinska, ne može vršiti eksproprijaciju zemljišta, ako to zemljište ima status državnog. S obzirom da plinovod ne može ići po zraku, mora proći trasom koja je mahom u državnom vlasništvu.

Upravo je amandman, koji vlada na kraju nije uputila u proceduru, definirao ovo pitanje. U članku 7. definirano je da predmet eksproprijacije ne mogu biti nekretnine koje imaju status državne imovine, sve dok se ne usvoji zakon o državnoj imovini, u skladu s ranijom odlukom Ustavnog suda BiH, kojom je država označena kao titular.

To dovodi do paradoksa. Međunarodna zajednica, koja je nametnula zabranu raspolaganja državnom imovinom pozivajući se na potrebu zaštite državnosti BiH, sada kroz američki kanal vrši pritisak da se zabrana ukloni. Zbog toga je federalna vlada satima tražila rješenje za taj amandman, da bi na kraju od njega odustali.

„Tko je odbio taj amandman. Recite da znamo tko opstruira taj amandman. I tko se to za sve pita u Federaciji“, upitao je Mahir Mešalić, zastupnik Demokratske fronte.

„Odustali smo od ovog stava i prijedloga razmišljajući da ne bi bilo dobro da išta što smo uradili prethodnih nekoliko tjedana mijenjamo. Ali sigurno ćemo ovaj stav, koji se odnosi na državnu imovinu, ugraditi u ugovor koji se bude zaključivao između vlade Federacije i investitora“, obrazložio je nevješto resorni ministar Vedran Lakić, odbacivši optužbe da je netko utjecao na povlačenje amandmana koji regulira pitanje državne imovine.

Vijadukt 2?

Dvostruki standard nije samo politički problem. Ako se pokrene pitanje ustavnosti postoji realna mogućnost da se zakon sruši, a da država bude prisiljena platiti odštetu koncesionaru. Slučaj „Vijadukt“ iz prethodnih godina, gdje je odšteta iznosila milijune eura, bio bi kap u moru. Cifre bi se mjerile u milijardama.

„I sada netko pokrene zahtjev za ocjenu ustavnosti s privremenom mjerom. Što ćemo onda. Ja se jako bojim koncesijske mafije, jer bismo mogli doći u situaciju da u tom slučaju imamo Vijadukt 2, samo s još tri ili četiri dodatne nule“, kaže stručnjak za državnu imovinu Muharem Cero.

„Sud usvoji mjeru jer nema zakona o imovini, ide arbitraža, Washington, izgubljena naknada - tri milijarde dolara“, upozorava Cero, koji kaže da je nemoguće usvajanje amandmana o državnoj imovini „u hodu". „Prije će se ostvariti pravna nesigurnost za investitora koji će na kraju tražiti obeštećenje“, tvrdi Cero.

Geopolitički okvir

Južna interkonekcija definirana je kao pravac koji BiH povezuje s Hrvatskom preko Posušja, Tomislavgrada i Mostara, sve do Sarajeva. Ulazna točka bi bila terminal na otoku Krk, gdje stiže američki LNG. Time se otvara alternativna ruta snabdijevanja BiH bez ovisnosti o ruskom plinu, koji u zemlju trenutno dolazi kopnenim putem iz Srbije preko Zvornika.

Izmjenama i dopunama zakona, osim postojeće osnovne trase dodani su kraci prema Grudama, Gornjem Vakufu-Uskoplju, Donjem Vakufu i Čapljini, te novim pravcem od Kladnja ka Tuzli.

Ideja nije nova. Još 2016. je Europska komisija ovu interkonekciju označila kao projekt od zajedničkog interesa, ali je gotovo desetljeće kasnije ona postala polje borbe za utjecaj između Washingtona, Bruxellesa i Moskve. SAD svoju nazočnost u energetskoj mreži regije opravdava potrebom za „energetskom diverzifikacijom", iako se radi o utopiji s obzirom na cijenu plasmana ukapljenog plina u odnosu na cijene i konkurenciju ruskog.

Stručnjaci upozoravaju da će ubrzo na scenu doći i projekt istočne plinske interkonekcije, koji bi BiH povezao direktno sa Srbijom preko Bijeljine i Brčkog. Taj projekt već godinama stoji na čekanju jer ga je Republika Srpska planirala graditi u suradnji s ruskim Gazpromom. Ako se scenarij s južnom interkonekcijom ponovi, izvjesno je da će američki pritisak uskoro biti usmjeren na tu stranu, kako bi se ruski faktor izbacio iz igre.

Energetska karta BiH

Na papiru, BiH ovim projektom dobiva više pravaca snabdijevanja plinom i veću energetsku sigurnost. U praksi, međutim, ključne komponente koje se odnose na ulaganja, upravljanje, distribuciju i eksploataciju, prelaze u ruke stranih aktera. Domaće kompanije gube status nositelja projekata, što znači da gube i kontrolu nad cijenama, troškovima i dugoročnim koristima.

Pored toga, zakonske odredbe favoriziraju stranog investitora oslobađajući ga naknada i dajući mu prava na infrastrukturu i mogućnost upravljanja bez domaćih partnera, što stvara presedan.

„Taj potez će dovesti Bosnu i Hercegovinu u poziciju kolonije, čija će budućnost ovisiti o hirovima jednog čovjeka i njegove radikalne politike“, kaže Denis Žiško iz Aarhus centra u BiH.

Pritisak koji je izvršio SAD da bi osigurao vlastiti interes sada se vraća kao pravni i politički rizik koji može pogoditi upravo domaće institucije. Ako se pokrene pitanje ustavnosti Zakona o južnoj interkonekciji, ako zemljište ne može biti eksproprirano ili ako projekt naiđe na međunarodne sporove, BiH će ući u vrzino kolo sudskih postupaka i mogućih ogromnih odšteta.