Ubijeni ″na kućnom pragu″ | Politika | DW | 28.01.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Ubijeni "na kućnom pragu"

Genocid nad bošnjačkim muškarcima prvo je na što se pomisli kad se spomene Srebrenicu. Ali u tom gradiću na istoku BiH ginuli su i Srbi.

„Mi kao da nismo ginuli i bili ubijani", kaže nam jedan čovjek odmahujući rukom na naša pitanja. Srbi u istočnoj BiH teško se odlučuju javno govoriti o stradanju svojih najmilijih tijekom devedesetih. Ne vjeruju medijima. U njima su, kako mnogi kažu, samo oni krivci za sve što je loše.

„Zločine počinjene nad Srbima neki zapadni mediji predstavili su samo kao borbe za hranu" – tako o ofenzivi  Armije Bosne i Hercegovine u zimu 92/93. godine za DW svjedoči Miloš Milovanović, danas odbornik u Skupštini općine Srebrenica. „Niti su oni bili goloruki, niti su tada bili u zaštićenoj enklavi, ali ni mi nismo imali neka utvrđenja. Istina je da smo mi u toj početnoj godini rata kontrolirali samo oko pet posto teritorija općine Srebrenica. Ali gotovo sve srpsko stanovništvo je bilo protjerano ili je izbjeglo. I opet nam kažu: Srbi su se spremali za rat, oni su agresori. Otkud to da smo i mi žrtve? Ili smo mi možda sami sebe ubijali", kaže Milovanović.

Miloš Milovanović

Miloš Milovanović

Stvaranje nacionalnih torova

Događajima u Srebrenici prethodilo je niz događanja u tadašnjoj Skupštini BiH gdje su glavnu riječ vodile tri nacionalne stranke SDS, SDA i HDZ. Njihove međusobne svađe, nadglasavanja i odluke koje su donosili sve više su narod dijelile i svrstavale u "nacionalne torove", kako neki i danas kažu.

U Srebrenici je međutim, kako svjedoče stanovnici toga kraja, 1991. počelo prikriveno naoružavanje Srba i Bošnjaka, koje su organizirali SDS i SDA. Počela je podjela na srpsko i muslimansko: kako policije i vlasti, tako i ulica i teritorija.

Sedamnaestoga travnja 1992. godine u Srebrenicu upadaju pripadnici Vukovarskog korpusa JNA, koji su ranije okupirali Bratunac. Među njima su, pored pripadnika JNA, koji su sudjelovali u napadu na Vukovar, bili i arkanovci i pripadnici drugih paravojnih formacija. Pljačkaju sve redom i, po navodima preživjelih svjedoka među kojima je i Damir Škaler, ubijaju 30 Bošnjaka - žena, muškaraca, starih, bolesnih i nepokretnih. To traje do 8. svibnja kada na periferiji Srebrenice dolazi do ubojstva Gorana Zekića, vođe lokalnog ogranka SDS-a i zastupnika u tadašnjoj Skupštini BiH.

8. svibnja povlači se Vukovarski korpus JNA iz Srebrenice. U mjesecima koji će uslijediti počinju napadi na srpska sela od strane bošnjačkih snaga organiziranih u jedinice Teritorijalne obrane BiH i pripadnika tzv. „Patriotske lige", koji se od kolovoza 1992. nazivaju Armija BiH.

Srebrenica i okolna sela

Srebrenica i okolna sela

„Svi su pobijeni oko svojih kuća"

Na Đurđevdan, 6. svibnja 1992. godine započela su borbena djelovanja u selu Gniona, a sutradan je na putu za Skelane u Zelenom Jadru u zasjedi ubijeno sedam osoba: Milojka Mitrović, Radosava Stjepanović, Nebojša Đorić, Zoran Vukosavljević, Simo Tanasijević, Milivoje Ilić i Danilo Petrović navodi Gojko Simić, predsjednik lokalnog srpskog udruženja veterana rata pod nazivom Boračka organizacija Srebrenica, a potvrđuje bivši predsjednik ovog udruženja, sada vijećnik u Skupštini općine Srebrenica Miloš Milovanović.

Srpska sela Vijogor, Osredak, Kovačice, Orahovica i još 15 zaselaka, kažu oni, spaljena su 15. svibnja. U napadu bošnjačkih snaga, prema navodima srpske Boračke organizacije Srebrenica, ubijeno je 30 srpskih civila, pri čemu je četvoro živo zapaljeno. Tih dana zarobljeni su, tvrde Simić i Milovanović, i svi stanovnici sela Čumavići.

O događajima u zoru 21. lipnja kada su Bošnjaci iz susjednih Poznanovića upali u njegove Ratkoviće priča Božo Pavlović: „Mog oca Milovana ubili su na kućnom pragu, Dušanku Stanojević su silovali prijeteći da će joj ubiti dijete u kolijevci. I ubili su joj tog sina, a nju živu zapalili. U svojoj kući spaljen je i Ljubiša Gajić, a ubijene su Radosava Đurić, Desanka Pavlović, Borka Marković, Zora Prodanović i njezin sinovac Živan. Ukupno 21 mještanin tog sela."

Milorad Marjanović

Milorad Marjanović

U napadu Bošnjaka iz Osmača na njegovo selo Brežani 30. lipnja 1992., prema tvrdnjama Milorada Marjanovića, stanovnika tog sela, ubijeno je 32 Srba. Marjanović za DW kaže: „Vidoja Lazića su prikovali na križ nasred sela, a njegovu osamdesetogodišnju majku Dostanu i gluhonijemu sestru Kristinu žive zapalili u kući. Na kućnom pragu su ubijeni Milisav Rankić i njegova dva sina Miroslav i Dragoslav kao i Stanko Milošević. Posmrtni ostaci nisu pronađeni", tvrdi Marjanović.

Srba je prema popisu iz 1992. godine na području Srebrenice bilo 8.315. Po podacima srpske Boračke organizacije u Srebrenici u razdoblju od svibnja 1992. do veljače 1993. "oko 550 srpskih civila i boraca je poginulo. Spaljeno je do temelja više od 50 sela i zaselaka, a gotovo sve srpsko stanovništvo je protjerano i izbjeglo. Ostalo ih je oko 860 na samoj Drini u selima Crvica, Liješće, Petriča i Skelani".

Rat se tijekom 1992. rasplamsava i u sjeveroistočnoj Bosni. U jesen i zimu 1992/93. srpske snage napreduju u Podrinju, ubijaju i protjeruju Bošnjake od kojih dio spas pokušava naći u Srebrenici, što je dokumentirano u brojnim procesima pred Haškim sudom. Tako se u Srebrenici početkom  1993. godine našlo nekoliko desetaka tisuća preživjelih Bošnjaka iz susjednih općina Rogatica, Vlasenica, Bratunac, ali i drugih. 

Tijekom ofenzive jedinica ARBiH iz Srebrenice 16. siječnja 1993. godine na područje Skelana (sela Ćosići, Žabokvica, Toplica i Kalimanići) je, prema riječima predsjednika srpske Boračke organizacije Srebrenica Gojka Simića i vijećnika u Skupštini Miloša Milovanovića, smrtno stradalo 65 Srba, od čega 50 civila. Više od stotinu je ranjeno, a od 30 zarobljenih, više od polovice nije preživjelo premlaćivanja i mučenja. Među ubijenima je bilo i žena, djece i staraca.

Mirko Sekulić, koji je s roditeljima, suprugom Gordanom i dvoje male djece iz Srebrenice početkom rata izbjegao u Skelane, izgubio je u napadima ženu. Tog siječanjskog jutra 1993. godine, kada je počeo napad na Skelane, Mirko je s majkom, suprugom i djecom u svom "Jugu” pokušao prijeći preko mosta na Drini, tražeći spas na drugoj obali u Srbiji. Metak je pogodio njegovu suprugu Gordanu u vrat. „Samo je klonula. Tek kad sam se zaustavio pred bolnicom u Bajinoj Bašti vidio sam da je mrtva”, prisjeća se Mirko Sekulić najveće tragedije u obitelji.

Napad na vjerske praznike

Gojko Simić kao srpski vojnik 1990-ih godina

Gojko Simić kao srpski vojnik 1990-ih godina

Bošnjačke snage su, tvrdi Gojko Simić, vrlo često napadale srpska sela na pravoslavne, vjerske praznike – Božić, Đurđevdan, Vidovdan. Na Petrovdan, 12. srpnja, u selima Biljača, Sase i Zalazje je, prema navodima Simića, predsjednika Boračke organizacije Srebrenica, „ubijeno 69 Srba, dok se 20 vode kao nestali. U napadu na Božić, 7. siječnja 1993. godine, u selu Kravica ubijeno je 49 Srba, a ranjeno više od stotinu".

Podaci koji se ne slažu

I danas, 24 godine od završetka rata, postoje nesuglasice oko broja žrtava u Srebrenici. Prema podacima "Odjeljenja za istraživanje rata i ratnih zločina" - službene institucije RS-a - od 1992. do 1995. godine na teritoriju općina Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica s općinom Milići kao i Kalesija s općinom Osmaci i Šekovići poginulo je 2.385 Srba, od toga 1.974 vojnika, 387 civila, a 24 osobe imaju „nepoznat status”. Selekcija žrtava odvijala se prema mjestu stradanja.

Bivši predsjednik RS-a Milorad Dodik i bivši premijer RS-a Aleksandar Džombić su izjavljivali da je u Srebrenici, Bratuncu i okolnim selima ubijeno 3.267 Srba.

O stradanju Srba koji su početkom rata imali prebivalište na području općine Srebrenica, Mirsad Tokača, dugogodišnji direktor Istraživačko-dokumentacijskog centra (IDC) u Sarajevu, koji je istraživao ljudske gubitke u BiH, za DW kaže da je, „prema podacima koje je prikupila njegova organizacija, tijekom rata s područja Srebrenice smrtno stradalo ukupno 462 Srba. Od toga je njih 158 evidentirano kao civili, a 304 kao vojnici". Podaci IDC-a se, kako kaže Tokača, odnose na osobe koje su smrtno stradale, a registrirane su kao stanovnici Srebrenice po popisu iz 1991. godine, dok se podaci entitetskog "Odjela za istraživanje rata i ratnih zločina RS-a" odnose na osobe koje su stradale na području nekoliko općina, ali nisu nužno bile stanovnici tih općina jer klasifikacija stradalih nije vođena prema mjestu stanovanja već stradanja.

Spomenik poginulim Srbima u selu Zalazju

Spomenik poginulim Srbima u selu Zalazju

Posebno se manipulira navodima i odnosom civila i vojnika kada je riječ o broju žrtava, što je posebno vidljivo na primjeru sela Kravice. Srpski list "Glas javnosti" objavio je da je tamo ubijeno 49 civila dok je Dodik baratao brojkom od 78 civila. Međutim, taj broj žrtava nije neupitno i neutralno mogao biti potvrđen izvan tih krugova. Istraživačko-dokumentacijski centar (IDC) s Mirsadom Tokačom na čelu, čiji je rad financirala vlada Norveške i koji je svu dokumentaciju i dokaze o ubijenim i nestalim osobama stavio na raspolaganje Haaškom tribunalu, navodi da je dokazano i potvrđeno da je 11 civila ubijeno u napadu na Kravicu, dok su 35 ubijenih bili vojnici. I kada je riječ o 7 ubijenih u Zelenom Jadru, prema podacima IDC-a, radi se o dva civila i pet vojnika.

Izvori bliski organizacijama ratnih veterana u BiH govore da su na sve tri strane podaci o broju stradalih vojnika prilično "napuhani”, odnosno da su mnogi ubijeni civili svrstani u kategoriju vojnik, kako bi njihove obitelji na taj način mogle primiti materijalne nadoknade za borce. To potvrđuju i dugotrajni prosvjedi boračkih organizacija pred institucijama vlasti u Sarajevu koje traže reviziju popisa boraca, naročito u Federaciji BiH.

O dijelu onoga što se sa Srbima događalo oko Srebrenice, a malo je poznato široj javnosti, pisala su odmah nakon rata i dva bosansko-hercegovačka lista „Dani" i „Slobodna Bosna". Za zločine nad Srbima u selima oko Srebrenice do sada su se na optuženičkoj klupi kako pred Haaškim sudom tako i pred Sudom BiH  našli zapovjednik Armije BiH u Srebrenici Naser Orić i njegov suborac Sabahudin Muhić. Sudilo im se, ali su obojica zbog nedostatka dokaza oslobođeni optužbi za ubijanje srpskih civila na području općine Srebrenica.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android