U rudarskom oknu su svi isti. Stvarno?
22. prosinca 2018
"U rudnicima je zapravo svejedno odakle si. Osnovno pravilo je da se možeš osloniti na svog kolegu. Jer ako jedan pogriješi, to može skupo stajati mnoge”, priča bivši rudnik i predvodnik smjene Wolfgang Hill. Sve je stvar solidarnosti. Stotine metara pod zemljom je zato integracija, tijekom stoljetne povijesti vađenja mrkog ugljena, protjecala nešto brže nego na površini zemlje.
Rurska oblast je od samog početka industrijske eksploatacije ugljena u 19. stoljeću slovila kao "Pott” (Lonac) u kojem se miješaju kulture. I dok su još u 19. stoljeću na krajnji zapad Njemačkog carstva dolazili rudari iz svih dijelova Njemačke, ali i iz udaljenijih dijelova kontinenta poput Škotske i Poljske, nakon Drugog svjetskog rata su to uglavnom bili radnici iz klasičnih "gastarbajterskih” nacija, prije svega Turske. Rudara s područja bivše Jugoslavije je bilo relativno malo, što se može objasniti činjenicom da je ugovor o migraciji radnika iz Jugoslavije postignut relativno kasno, 1968., kada je vrhunac potražnje za rudarima već bio prošao.
Ruhrski Poljaci
No povijest integracije rurskih rudara je i povijest grešaka u procesu integracije. Krajem 19. stoljeća potreba za radnicima u rudnicima u novonastaloj teškoj industriji Rurske oblasti je bila ogromna. Tada su se rudari najviše tražili u istočnim dijelovima Pruske i područjima koje danas pripadaju Poljskoj. Posljedica tog trenda je bila i činjenica da je u nekim oknima i preko 60 posto rudara govorilo poljski. Stvarala su se geta u gradovima u kojima se na ulicama mogao čuti isključivo poljski. "Poljski radnici i doseljenici su imali vlastite udruge, novine, sindikate pa čak i banke. To je bila jedna prilično izolirana zajednica", kaže za DW povjesničar Christoph Seidel iz Zaklade za povijest Rurske oblasti.
Tzv. Čelični baruni, industrijalci Rurske oblasti, nisu baš previše marili za integraciju. Reakcija domaćeg stanovništva je bilo jačanje anti-poljskih tendencija. Još dan- danas se u ovom dijelu Njemačke, u čijim telefonskim imenicima je mnogo prezimena koja zvuče poljski, može čuti pogrdni naziv "Polaken”. Njemački rudari su nerijetko s visine gledali na svoje poljske kolege, a integraciji nije doprinijela ni činjenica da su domaći uglavnom bili protestanti, a došljaci katolici. Nakon Prvog svjetskog rata, mnogi poljski rudari su se vratili u novonastalu državu Poljsku, ali dobar dio je ostao i njihovi potomci još dan danas žive ovdje.
Rudari iz Anatolije
Novi val stranih radnika Njemačku je zapljusnuo u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća kada su u jeku "njemačkog gospodarskog čuda” u zemlju došle stotine tisuća radnika iz Španjolske, Italije i, prije svega, Turske. U jednom trenutku u njemačkim rudnicima je radilo preko 20.000 Turaka. Kada se u sedamdesetima shvatilo da Turski rudari nisu došli samo na par mjeseci kako bi zaradili nešto novca i vratili se kući nego da su njihovi planovi za ostanak u Njemačkoj dugoročniji, koncern Ruhrkohle AG, u čijim rukama je do dan danas eksploatacija ugljena u ovom dijelu Njemačke, se pobrinuo za to da se turske i domaće radnike smješta u zajednička naselja kako se ne bi stvarala geta. No do potpune integracije nije došlo nikada što je zorno pokazao i istraživački novinar Günter Wallraff u svojoj knjizi „Skroz dolje" u kojoj opisuje svoja iskustva tijekom rada u rudnicima Rurske oblasti gdje se predstavljao kao rudar turskog porijekla.
Rudarski sleng
Krajem šezdesetih Rurska oblast je sa Sveučilištem u Bochumu dobila svoj prvi pravi studentski grad. Jer dotad se mislilo: neka radnici ostanu radnici, što će im sveučilište. Tko si je to mogao priuštiti, slao je svoju djecu u obližnje kulturne centre Köln i Düsseldorf. Bilo je razumljivo samo po sebi da djeca rudara nastave stopama svojih očeva. Danas je stvar nešto drugačija. „Na sveučilištu u Bochumu sada studiraju unuke i unuci prvih turskih rudara iz šezdesetih", kaže povjesničar Seidel.
Rudarstvo i useljavanje su ostavili traga i u jedinstvenom slengu Rurske oblasti. Ovdje se nalazi natprosječno mnogo stranih riječi koje se inače nigdje ne upotrebljavaju nego ovdje. „Mi smo oduvijek bili jedna pomiješana gomila ljudi", kaže bivši rudar Wolfgang Hill. U petak, 21. prosinca 2018., zatvaranjem okna Prosper-Haniel u sjevernom dijelu Rurske oblasti, okončana je povijest eksploatacije kamenog ugljena u Njemačkoj.
Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android