U Bergamu je skoro svatko izgubio nekog svoga | Priča dana | DW | 01.08.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

U Bergamu je skoro svatko izgubio nekog svoga

"Taliijanski Wuhan" - tako mnogi nazivaju grad Bergamo. Gotovo svaki njegov stanovnik je zbog koronavirusa izgubio nekog člana obitelji ili prijatelja. Kako se ti ljude nose s posljedicama pandemije?

Selo Ponte San Pietro u pokrajini Bergamo: ljesovi spremni za prijevoz na kremiranje u Firencu, 7.4.2020.

Selo Ponte San Pietro u pokrajini Bergamo: ljesovi spremni za prijevoz na kremiranje u Firencu, 7.4.2020.

Smrt je njegov posao. Nicolas Facheris je direktor jednog pogrebnog poduzeća. Ali pandemija koronavirusa u njegovoj talijanskoj domovini čak je i za njega bila previše bolna. Ovaj 29-godišnjak je iz Bergama, iz regije koja je postala simbolom epidemije koja je izmakla kontroli, pandemije s brojnim ljudskim žrtvama i stravičnim slikama.

„Talijanski Wuhan“, tako neki nazivaju ovu pokrajinu koja se nalazi sjeveroistočno od milijunske metropole Milana.

„U roku od samo 20 dana imao sam tako puno posla kao inače tijekom dvije godine“, priča Facheris u razgovoru za agenciju DPA. I dodaje da u normalnim okolnostima u njegovom gradiću Madone godišnje ima manje od 30 smrtnih slučajeva. U ovoj je godini sve bilo drugačije: „Samo u ožujku smo imali 34 mrtvih.“

Izvanredno stanje

Ožujak je bio mjesec tijekom kojeg Facheris nijedne noći nije spavao duže od tri sata. Proljeće je proveo vozeći se između bolnica, domova za njegu o starijima i nemoćnima, privatnih stanova i groblja.

Talijanska vojska je redovito odvozila umrle na kremiranje u druge dijelove zemlje

Talijanska vojska je redovito odvozila umrle na kremiranje u druge dijelove zemlje, jer u Bergamu više nije bilo kapaciteta

Preminule osobe je morao sam pokapati, budući da su se zaposlenici lokalnih groblja nalazili u karanteni. „Nije bilo nikog tko bi mogao obaviti taj posao, zato smo ga preuzeli mi i druga pogrebna poduzeća u gradu.“

Najgore od svega je, prisjeća se on, bilo „natjerati“ najbliže članove obitelji na donošenje brze odluke: preko WhatsAppa oni su se morali odlučiti za vrstu lijesa odnosno hoće li im članovi obitelji biti pokopani ili kremirani. „Ta će me trauma pratiti cijelog mog života", kaže Facheris. „Još uvijek me ljudi zovu i pitaju: „Je li mama bila dobro obučena? Je li joj kosa bila frizirana? Je li istina da je bila strpana u jednu vreću?“

Ljesovi u crkvi

I Sergio Solivani, volonter kod Crvenog križa, te svećenik Mario Carminati pomagali su u tome na području Bergama i okolice. Carminati je dozvolio da se u crkvi u gradu Seriate skladište ljesovi, budući da u krematoriju više nije bilo mjesta. U tim je mračnim tjednima blagoslovio 270 mrtvih. „Ako me pitate znam li kakvo je vrijeme bilo vani između veljače i lipnja, ja vam nisam u stanju reći je li padala kiša ili snijeg, je li bilo lijepo vrijeme ili ne."

Bergamo: groblja su puna novih grobova, velika većina je umrla od posljedica korone

Bergamo: groblja su puna novih grobova, velika većina je umrla od posljedica korone

I dok je Carminati bio zaposlen s organizacijom pokopa i odgovaranjem na očajničke telefonske pozive članova svoje župe, 21-godišnji Solivani je u Crvenom križu donosio odluke o životu i smrti. Kao djelatnik saniteta on je morao procijeniti koje će se pacijente vozilima hitne pomoći prebaciti u bolnicu. „Kada bih navečer stigao kući, pitao sam se: zar nismo mogli učiniti i nešto više za tog čovjeka?“ Takve su misli dosta mučile ovog studenta filozofije. I tek se uz pomoć jednog psihologa uspio suočiti sa svojim osjećajima krivnje, te ih savladati.

U najvećoj bolnici u Bergamu (Pape Ivana XXIII.) psihoterapeutkinja ChiaraBignaminise brine o mentalnom zdravlju liječnika, njegovatelja i pripadnika saniteta. Ona organizira sastanke na kojima svatko može pričati o doživljenom. „U izvanrednim ili traumatskim situacijama u našem se mozgu isključi centar za govor“, objašnjava ona. Jer se u tom trenutku mora koncentrirati na moguće opasnosti. „Dok se nalazimo u toj situaciji mi imamo poteškoća o tome pričati, jer nam nedostaju riječi.“ Sastanci koje ona organizira trebali bi pomoći u „obradi“ proživljenog.

Život se polako vraća na ulice Bergama

Život se polako vraća na ulice Bergama

„Izgubio sam oca i tri tetke"

Ali nisu svi u stanju pričati o svojim doživljajima. „Izgubio sam oca i tri tetke“, kažeArmandoPersico, obrazovni stručnjak iz Albina. I ne želi više o tome razmišljati. „Za mene to vrijeme više ne postoji.“ Njegov je život, kaže, završio u veljači i opet počeo tek u svibnju, nakon što je Bergamo „pregurao“ svoje najcrnje dane.

Persico se ipak ne predaje. Facheriju, pogrebnom poduzetniku, pri pogledu u budućnost ostaje samo nada: „Kažu nam stalno da će se ta stvar vratiti u rujnu ili listopadu. Iskreno se nadam da to neće biti slučaj.“

dpa