Tri Olivera | Panorama | DW | 04.08.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Tri Olivera

Nedavno nije otišao samo jedan Oliver Dragojević, već tri: dalmatinski čovik, hrvatski „Oliver nacionale“ i jugoslovenski Oliver. Valjda će u muzičkoj vječnosti njih trojica postići aktivnu miroljubivu koegzistenciju.

Sedamdesete su u Jugoslaviji još uvijek bile vrijeme glamuroznih festivala. A na tim festivalima su se još od šezdesetih zbivale dramatične scene. Recimo, Đorđe Marjanović onako sav u bijelom padne na koljena. Pa majka koja tvrdi da je ateist kaže: „Bože sačuvaj." Ili Zdravko Čolić u Opatiji otpjeva piromansku himnu „Gori vatra“. Među svim tim patetičnim pojavama izdvajao se jedan lik s ogromnim naočalama, mirnog, pomalo mutnog glasa. Oliver Dragojević. On ni za moju majku, ni za sestru, ni za njene prijateljice nije bio sladak kao Čola niti napuhan ali oskudnog glasovnog raspona kao Đorđe Marjanović. On je bio magični čovjek s mora čiju je obalu premjeravao glasom.

Sjetan lijek za sjetnu dušu

To se čulo, to se osjećalo. Nije mu bila potrebna ni scenska niti glasovna egzibicija. Magiju nisu nosile ni melodija, ni tekst, mada su, naravno, i one bile važne. Jednostavno, taj je Splićanin otočkih korijena bojom glasa zaobilazio sve estetske predrasude i konvencije da bi se taj glas konačno skrasio u poslovično sjetnoj jugoslavenskoj duši. Od Oliverove maritimne balade nije bilo obrane. Olovno nebo kišu tuge sprema, nemirne ruke, sjene su bez sna, za ovim stolom tebe više nema, a čašu nismo ispili do dna…  I majka bi uzdahnula.

Nisam kupovao njegove ploče. Kao što rock nije bio njegova generacijska priča, tako ni on nije bio naša. Sedamdesetih se u svijetu već zbivao punk, a Oliver je ostao vjeran jadranskoj melankoliji otpjevanoj u ključu između kancone i šansone s nešto bluza. Međutim, restoranske terase u blizini sindikalnih odmarališta na Jadranu, kao i hotelske terase u gradićima na jugoslovenskom kontinentu isijavale su bez prestanka njegove hitove. Radio i televizija su činili svoje. I ja sam, htio to ili ne,  znao gotovo sve njegove pjesme napamet. Desetljeća koja slijede dovest će do masovne publike. Zdravko Čolić i Lepa Brena će napuniti stadione, a Bregović će parirati Hajdučkom česmom te se na kraju vratiti pastirskoj osnovi svog muzičkog projekta. U Jugolsaviji će rock doživjeti sporu kliničku smrt s kolapsom zemlje, ostat će lokalno obojeni pop i turbofolkerska zaraza. Mimo svega toga ostat će i Oliver.

Dalmacija prije svega

Serbien Belgrad Dragoslav Dedovic (privat)

Dragoslav Dedović

Mediteran je za vrijeme Titove Jugoslavije po prvi put u povijesti postao dostupan svima iz zaleđa. Za najveći broj kontinetalaca Jadran i Dalmacija su bili sinonimi. A trubadur te Dalmacije, njen tužni ljubavnik, bio je upravo Oliver. Zato SFRJ-kontinentalcima, neovisno od porijekla i stupnja nacionalne fiksiranosti, sve do danas uz poneki refren iz golemog Oliverovog opusa zasvjetlucaju oči. Njima zamirišu slano jutro, borovina, zazvoni u unutrašnjem uhu melodično dalmatinsko ćakulanje, vrate se boje i mirisi njihove turističke mladosti. Vrati im se vrijeme kada je ta obala makar malo bila i njihova.

Ta se iskra simpatije, zahvaljujući Oliverovom glasu koji je stario kao vino, prenijela na djecu i unuke. U Beogradu nikada nisu prestali slušati tu muziku, ni u dubokom mraku devedesetih. Velegrad je gutao sve, od guslanja do dalmatinskog sentimenta. 

Prijedlog koji je iznio Drago Pilsel, da splitski aerodrom dobije službeno ime Oliver Dragojević, mogao bi, ako bude usvojen, biti primjer za regiju. Umjetnici bi postali značajniji od sumnjivih ratnika i još sumnjivijih državnika. Stjuardesa bi izgovorila: „Za nekoliko minuta slijećemo na aerodrom Oliver Dragojević“. A u aerodromskoj zgradi za vrijeme kontrole dokumenata iz zvučnika bi dopirala džez verzija „Moj galebe". Čista radost.

Srpskohrvatski Oliver

Pogledajte video 01:38

"Kapetane, sve je kako triba..."

Ono što Beograđani jasno pamte jesu bombe koje im je slao NATO. Ono što slabije pamte jesu bombe koje su srpske i crnogorske topdžije slale u pravcu Vukovara, Dubrovnika ili Zadra. Ne može se isključiti mogućnost da su generali i političari koji su direktno odgovorni za te svinjarije u mladosti svoje buduće supruge držali za ruku dok je odnekud dopirala Oliverova himna: „Vjeruj u ljubav".  Tako se nitko ne treba čuditi što je Oliver svojedobno rekao: „Nema novaca za koje bi pjevao u zemlji koja je nanijela tolika zla mojoj Hrvatskoj.”

Slično su reagirali Tereza Kesovija ili Dino Merlin pa su se predomislili. Vjerujem da se Srbi generalno ne čude toliko Oliverovoj izjavi, koliko tome što poslije izvjesnog vremena nije prodao vjeru za večeru. I to ga čini nevjerojatnom retro pojavom u kapitalističkom okruženju Divljeg Istoka.

Ta priča ima i svoje tamno naličje o kojem govore beogradski tabloidi. Navodno se Oliver bojao Torcidine osvete ako ode pjevati pred mrskim neprijateljem. Taj narativ pokušava čin ogorčenog patriotizma svesti na razinu običnog ljudskog straha, pa je možda u njemu i zrno istine. Uostalom, Tereza Kesovija je svom kolegi mogla podrobno ispričati  s kakvim gadostima se suočavala nakon nastupa u Srbiji.

U ovoj srpskohrvatskoj igri su se pojavile izjave drugog Olivera, onog koji se voli šminkati, Olivera Mandića, koji je navodno plaćao 200.000 eura za koncert Oliver & Oliver u Beogradu. E kada je ovaj srpski Oliver, poznatiji kao Arkanov referent za zabavu, u Beograd u goste zvao onog hrvatskog Olivera, nije čudo što Splićanin nije imao ni volje ni vremena svratiti. 

Oliver nacionale

Kako god,  ostaje mi nedoumica je li kolektivnu hrvatsku žalost zbog odlaska velikog šansonjera uopće moguće odvojiti od njegovog dosljednog poslijeratnog odbijanja da kroči u Srbiju.  U tom smislu je dalmatinski čovik postao, vjerojatno preko volje, moralnopolitički Oliver nacionale. Ima u tome povijesne ironije jer se politika tom skromnom čovjeku, koji je odbijao status zvijezde  – naprosto gadila.

Izgleda da i tuga i radost – sjetimo se thompsonski intonirane proslave naslova viceprvaka svijeta u nogometu –u Hrvatskoj ne mogu proći bez odsutnih ali indirektno podrazumijevanih loših Srba.

Inače, glavni televizijski programi u Srbiji su posvećivali dobre komade vremena odlasku Olivera Dragojevića. Bilo je raznježivanja. Jedino su tvrdi nacionalisti,  zbijeni u manjinu, tiho gunđali da ga sada oplakuju „četnici“ kojima nije htio pjevati, te da shodno tome, mazohizmu Srba nema premca.

Službena Srbija se nije oglasila, ipak dalmatinska šansona nije nogomet pa da se izjašnjava predsjednik Republike. 

Zbogom druže

Musiker Oliver Dragojevic (Imago/Pixsell/H. Jelavic)

Dalmatinski raj

Većina ljudi s ove strane Drine bi Olivera, da može, ipak potapšala po ramenu i rekla „zbogom druže". Jer njegov glas, kao rijetko koji južno od Kupe, je imao sposobnost pomiješati se sa našom najistančanijom intimom.

Volio bih ga zamisliti na nekakvim nebesima kako s Kemalom Montenom i Tomom Zdravkovićem igra preferans. Zašto baš s njima? Pa i njihove pjesme sam naučio napamet, mada nikada nisam kupio neki nosač zvuka. Sva trojica spadaju u pjevače kojima je čak i najzagriženije rokersko pleme na tulumima opraštalo pripadnost žanru „limunada".

Ne moram se previše truditi kako bih zamislio Oliverov raj. Sličan je njegovoj Dalmaciji kada je pohode zlatni konci litnje zore.  

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic