Traumatizirane, re-traumatizirane i manipulirane žene u BiH | Panorama | DW | 14.02.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Traumatizirane, re-traumatizirane i manipulirane žene u BiH

Nasilje nad ženama u BiH predstavlja veliki problem, smatra stručnjakinja Gabriele Müller. I posljedice nasilja nad ženama tijekom rata su još prisutne u bh. društvu. Njihovim traumama se manipulira pred svake izbore.

Širom svijeta i ove godine će 14. veljače biti organizirana manifestacija "One Bilion Rising” ("Jedna milijarda ustaje"). Jedan od gradova u BiH koji sudjeluje u ovoj manifestaciji, kojom se želi podići glas protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, je i Goražde gdje djeluje Centar „SEKA" na čijem ste na čelu. Koliko je danas prisutno nasilje nad ženama u bh. društvu?

Nažalost nasilje nad ženama je u BiH veliki problem. Smatram da u BiH brojni problemi dolaze zajedno. S jedne strane BiH je, prije svega u ruralnim područjima, još uvijek veoma patrijarhalno društvo. To znači da su patrijarhalne strukture, odnosno tradicionalna patrijarhalna podjela uloga i njihovo razumijevanje ovdje jako prisutni. I za veliki broj žena, prije svega onih koje žive na selima, je nasilje skoro normalno. To znači da često nema svijesti o tome što je zapravo nasilje. Nasilje se izjednačava samo s fizičkim nasiljem, ali nasilje je mnogo raširenije u psihičkoj formi, a ono se često ne promatra ili ne doživljava kao takvo. Djelimice ni od samih žena. To znači da se one osjećaju loše, ali uopće ne mogu ili ne znaju reći o čemu je zapravo riječ, jer su navikle na neke oblike psihičkog nasilja od malih nogu.

U svijetu je, kako se procjenjuje, svaka treća žena izložena nasilju. Prema procjenama različitih organizacija, među kojima je i UN Women, u BiH je svaka druga žena izložena nasilju. Često se može čuti da je zakonska regulativa u BiH u borbi protiv nasilja nad ženama relativno dobra, ali da je stanje na terenu katastrofalno. Čime to objašnjavate?

Upravo je to problem. Dakle, BiH je potpisala različite konvencije u vezi prevencije nasilja nad ženama i osiguravanja adekvatne zaštite i pomoći. Na papiru je sve navodno regulirano, ali u stvarnosti zapravo to ne funkcionira. Brojne žene nisu spremne podnijeti prijavu protiv nasilja, ili čak tražiti pomoć od nadležnih institucija jer znaju da u konačnici od toga neće biti ništa. U BiH primjerice ne postoji dovoljno sigurnih kuća gdje bi žene, koje trpe nasilje, mogle pronaći sigurni smještaj. To znači da one zapravo nemaju alternativu. Također nemaju ni pravo na socijalni stan što se primjerice u Njemačkoj podrazumijeva, kao ni pravo na socijalnu pomoć, jer veliki broj žrtava nasilja nema vlastite prihode ili mogućnost pronalaska i financiranja stana kako bi bile odvojene od nasilnika.

Vi imate mogućnost direktne usporedbe. Gdje je BiH u odnosu na Njemačku kada je riječ o nasilju nad ženama?

Problem nasilja je ogroman. Pri čemu ja ne želim reći da je u Njemačkoj sve u redu. I u Njemačkoj je to nažalost još uvijek veliki problem, ali ipak ne tako veliki kao u BiH. BiH naravno ima još jedan drugi problem kao poslijeratno društvo. Nažalost više od 20 godina nakon rata BiH je još uvijek poslijeratno društvo. Politička agonija u zemlji, koja nosi sa sobom podijeljenost, huškanje, korupciju kao i socijalna i ekonomska nepravda, koja traje već 20 godina, sprečavaju skoro svaku istinsku inicijativu za demokratske društvene promjene. Zato se ovdje stvari samo rade formalno. Ono što mene često razočarava jest to da rijetko ima interesa na pronalasku stvarnog rješenja. Dakle tema nasilja u porodici i nasilja nad ženama nije više tabu, ali u osnovi se ništa ne mijenja. No kada ja žene ohrabrim da nešto učine onda se one suočavaju sa time da nemaju alternativu, odnosno da nemaju perspektivu. I to je apsurdno. Zbog toga se ovdje ponekad osjećam kao u 19. stoljeću.

Kampanja „Jedna milijarda ustaje" između ostalog naglašava i važnost međusobne podrške među ženama. Ima li te podrške u dovoljnoj mjeri u BiH? Prelazi li ta podrška nacionalne granice?

Ja bih to promatrala na različitim nivoima. Ono što doživljavam, kada primjerice organiziramo akciju „Jedna milijarda ustaje", jest da žene koje su doživjele nasilje ili ga još uvijek doživljavaju ovom akciju bivaju ohrabrene. Međutim, Bosna i Hercegovina je još uvijek, kao što sam već rekla, patrijarhalno društvo. U tradicionalnom, patrijarhalnom društvu uvijek naravno postoji opasnost jer žene dobivaju priznanje samo ako ispunjavaju uloge, koje se od njih zahtijevaju i ako se tome podčine. To znači da mi u patrijarhalnom društvu naravno imamo problem da brojne žene same napadaju druge žene kada saznaju da su one žrtve nasilja ili da se primjerice žele razvesti. Ali ima i dosta primjera ženske solidarnosti. To doživljavamo posebno u našem radu.

Nasilje nad ženama kojem su bile izložene žene u BiH tokom rata je naravno još uvijek važna tema za bh. društvo. Ove godine je 25 godina od početka rata u BiH. Vi ste među onima koji smatraju da je prevladavanje individualne i kolektivne traume preduvjet za dugoročni mir. Dokle smo došli u preradi ratnih trauma? Ima li tu pomaka?

Naš pristup i naše uvjerenje je da stvarni i održivi mir može biti postignut samo iz baze, dakle ako ljudi zaista imaju mogućnost da prevladaju traumu. Zašto je to tako? Mi razlikujemo različite simptome. Jedna grupa simptoma su simptomi hiper-pobuđenosti. To znači da ljudi žive u stalnom očekivanju i strahu da će se ponovo dogoditi nešto loše.

Pogledajte video 04:56

Francuska - žene kao žrtve obiteljskog nasilja

Druga grupa simptoma su povezani s tim, da traumatizirani ljudi u osnovi pokušavaju izbjeći sve što ima bilo kakve veze sa onim što su preživjeli. Jedan dio takvog ponašanje se odnosi na generalizaciju. To znači da ako smo od jedne grupe ljudi doživjeli nešto loše onda se bojimo i izbjegavamo kontakt sa svima iz te grupe, da nam se ponovo ne bi dogodilo nešto slično. Taj proces se odvija na podsvjesnom nivou i to je jedna spontana reakcija. Dakle mi generaliziramo a to onda dodatno biva zloupotrijebljeno kroz propagandu i kroz sve te političke igre. Time se manipulira pred svake izbore, tim strahovima, tim iskustvima i to je strašna zloupotreba. Sve dok se to tako događa ovdje ne može biti stvarnog mira. Važno je da ljudi, koji žive s traumom od preživjelih strahota dobiju prostor i terapijsku podršku kako bi shvatili što se njima dešava i da bi mogli izaći na kraj sa tim strahovima i simptomima. S traumom se može terapijski raditi, ali da bi ljudi mogli opet izgraditi jedan kvalitetan i sretan život, za to je neophodno da cijela politička, ekonomska i društvena situacija bude drugačija.

Vi ste u okviru projekta SEKA razvili poseban pristup u terapeutskom radu. O čemu je riječ?

Dio našeg tzv. Mirovno-terapijskog pristupa je pogled na traumu kao na jednu ključnu od prepreka za mir. Osnova našeg psihoterapijskog rada se bazira na humanističkoj filozofiji i filozofiji psiho-drame.

Psiho-drama je jedna veoma djelotvorna metoda i u radu sa traumatiziranim ljudima, ali nju treba koristiti veoma oprezno i zbog toga smo ovu metodu specijalno prilagodili potrebama traumatiziranih ljudi. Aspekt koji je veoma važan je taj da mi u filozofiji psiho-drame polazimo od toga da u svakom čovjeku, sve dok on živi, postoji kao neka iskra, Božja iskra koja ga vodi i koja je veliki unutrašnji resurs. Ona je potencijal za samo-iscjeljenje, prevladavanje kriza i potencijal da se ponovo postane kreativan i sposoban za djelovanje i vraćanje samopoštovanja. To znači potencijal za razvijanje vlastitog iscjeljenja i ozdravljenja.

Nema točnih podataka o broju silovanih žena u ratu. Amnesty International procjenjuje da je riječ o oko 20.000 osoba. Imaju li te žene danas, po Vašoj procjeni, adekvatnu psihološku pomoć i podršku društva?

Mislim da je taj broj mnogo veći. Nedavno sam čitala da je riječ o 50.000 silovanih žena, ali svaka pojedinačna je previše. Smatram da su ove žene bile sve te godine nakon rata puno više zloupotrijebljene, nego što su dobile podršku. Izdvojiti ću organizaciju Medica iz Zenice i Vive žene iz Tuzle kao pozitivne primjere.

A što se zapravo dogodilo? Bilo da je riječ o institucijama, policiji, sudovima, državnim tužiteljstvima, vlastitim organizacijama za zaštitu žrtava, međunarodnim organizacijama, svi oni su imali i imaju svoje interese. Državna tužiteljstva primjerice su imala interes da žene što prije daju izjave i da se procesuiraju njihovi slučajevi. To se često događalo pod vrlo teškim okolnostima, i nisu uopće uzimane u obzir potrebe i stanja teško traumatiziranih žena. Žene su bile i prisiljene da protiv njihovih želja prisustvuju javnim akcijama ili da daju intervjue za medije o preživjelim strahotama. Dakle poznato mi je iz višegodišnjeg rada da su te žene zbog tog načina dugogodišnje zloupotrebe prošle puno puta ponovo tešku re-traumatizaciju. Mi kroz naš terapijski rad pružamo podršku tim ženama i radimo na njihovom osnaživanju.

Poznato je da je rat ostavio posljedice na one koji su ga preživjeli, ali i na djecu koja su rođena neposredno nakon rata. Govorim ovdje o trans-generacijskoj traumi. Ima li u BiH dovoljno svijesti o važnost rada na trans-generacijskoj traumi?

Trans-generacijska trauma je jedna od glavnih tema na kojima „SEKA" radi od svog osnivanja, odnosnog od početka svog rada u Hrvatskoj i BiH. Tu ima mnogo posla. Prenošenje traume se dešava na različitim nivoima. Mnogo se pisalo o tome na primjeru holokausta u Njemačkoj. Žrtve (kao i počinitelji) dakle prenose traumu a da najprije uopće nije jasno da su simptomi koje jedno dijete ili odrasla osoba, ili unuk, razviju, da oni u osnovi imaju veze sa starim traumama prethodnih generacija. To se još više dešava kada se o tome ne razgovara. Simptomi mogu biti strahovi, depresija, osjećaji krivnje, noćne more i psihosomatski simptomi.

Pogledajte video 04:27

Zaboravljene žrtve silovanja

Ako roditelji ili bake i djedovi pokušavaju djecu poštedjeti onoga što se dogodilo, ali djeca osjećaju da nešto nije u redu, onda još više i još djelotvornije dolazi do prenošenja traume i djeca nemaju mogućnost da razumiju što se dešava. Zbog toga je važno da o tome govorimo, da o tome informiramo, da postignemo svjesnost o posljedicama traume i o tome koliko je važno da roditelji traže terapijsku podršku u vezi svojih trauma i time svoju djecu sačuvaju od prenošenja traume.

Njemačka može prevladati problem s traumatiziranim izbjeglicama

Vaše iskustvo iz BiH u radu sa traumatiziranim ženama je sada traženo i u Njemačkoj. U Njemačku je naime stigao veliki broj izbjeglica među njima je i veliki broj žena koje su direktno pobjegle pred ratnim stradanjima, posebice izbjeglice iz Sirije. One sa sobom svakako nose brojne neprerađene traume. Što to znači za Njemačku?

Vjerujem da to veoma ovisi od toga kako ćemo se odnositi prema tome i moram reći da je veliki broj izbjeglica koje su došle za svako društvo, pa i za bogato i prilično dobro organizirano društvo, kao što je Njemačko, ekstremni izazov. Kada pogledam što je sve učinjeno u određenim područjima Njemačke od strane države, a još više koliko je bilo i još ima privatnih inicijativa, smatram da je to fenomenalno. Ono što je za svaku ženu, dijete i muškarca koji su traumatizirani neophodno jest da dobiju pomoć koja im je potrebna. Ja međutim smatram da to njemačko društvo može prevladati.

Smatrate dakle da to ne predstavlja određenu opasnost?

Iskreno govoreći smatram to manje opasnim od ove fašističke hajke koja se djelomice pojavila kao protureakcija koja opet nastaje iz nekih strahova ljudi, koji su manipulirani i zloupotrijebljeni od desničara. No ja ne smatram da je broj izbjeglica pretjeran za njemačko društvo. Smatram da bi to još mogla biti šansa da još jednom razmislimo što nam je važno i to se upravo pokazalo. Veliki broj ljudi se angažirao na pružanju pomoći, ljudi koji se nikada ranije nisu bavili migrantima ili izbjeglicama. Oni su jednostavno imali osjećaj da su pozvani i da žele da nešto učine. Ja smatram da je to kao duboko humano i jako ohrabrujuće.

Gabriele Müller je terapeutkinja s dugogodišnjim iskustvom u radu s traumatiziranim ženama i djecom tijekom rata u BiH i Hrvatskoj. Müller je suosnivačica Udruženja SEKA Hamburg i Projekta SEKA u Goraždu u BiH.

Razgovor vodila Zorica Ilić.

Audios and videos on the topic