Traumatična iskustva rodilja u Banja Luci

24 sata provedena na porodiljnom stolu, pretrpljeni strah i na kraju hitan carski rez Vesni Lepir nitko ne može nadoknaditi. Sve je moglo proći drugačije, ističe ona. Trauma koju nosi iz rodilišta je ogromna. „Bilo je očigledno odmah na početku da sam slučaj za carski rez i da je prirodan porod gotovo nemoguć, tako su mi doktori i babice rekli. Međutim, njihova smjena se završila i otišli su“, priča Vesna. Ogorčena, s ljutnjom i mnogo detalja opisuje što se sve događalo u rodilištu tijekom ta preduga dvadeset i četiri sata.

„Bolove i iscrpljenost neću ni spominjati. Dva puta sam se onesvijestila na stolu. Ali najteže mi pada odnos medicinskog osoblja prema pacijentima. Doktorica koja je došla u sljedeću smjenu bukvalno je galamila na mene. Tvrdila je da se mogu prirodno poroditi, unatoč procjeni njenih kolega.“

Ovaj slučaj, kao i mnogi drugi u banjalučkom rodilištu, nije prošao bez mita ili popularno zvanog “čašćenja” doktora.

100 eura za carski rez

„Bili smo protiv toga, ali moj suprug je bio očajan i odlučio "počastiti" doktoricu. Dao joj je 100 eura. Ona me je ponovo ostavila samu, otišla u vizitu i tek nakon još jednog pokušaja prirodnog poroda napravila mi je carski rez.“ Vesna se nada da je njezino iskustvo ekstreman slučaj i da jednostavno „nije imala sreće“. Ali brojne priče drugih žena pokazuju da rodilje nemaju zadovoljavajući tretman. Nitko se ne žali na staru i dotrajalu opremu, već na nemogućnost bilo kakvog izbora.

“Zašto ne bi imale pravo odlučiti o osnovnim stvarima? Primjerice, položaj prilikom poroda. Ležeći položaj koji je kod nas obvezan je najteži za ženu. U Sarajevu rodilje mogu klečati, čučati, koristiti silu gravitacije. Kod nas je to nemoguće”, objašnjava Vlatka Bojanić koja vodi školu za trudnice u Banja Luci. Ona ističe još jedan veliki problem i potrebu koja se ženama uskraćuje: „Žene ne smiju piti vodu, ne daje im se tekućina. U drugim rodilištima to nije slučaj, ali ovdje imaju svoja objašnjenja zašto je to tako.“

Naša sugovornica s početka priče Vesna Lepir nije popila ni kap vode više od trideset sati. Uslijedila je operacija, tako da se taj period dodatno produžio. Položaj prilikom poroda i mogućnost uzimanja tekućine su prema Vlatkinim riječima važne stvari i nisu teške za promijeniti.

U Banja Luci je nedavno osnovana neformalna grupa “DRIP” (Djeca, roditelji i porodilje). Njezine članice smatraju da su reproduktivna prava žena u Banja Luci ugrožena, da građanke o njima nisu dovoljno informirane i da je ta prava teško ostvariti.

Nazočnost oca košta 500 KM

„Želimo da se o ovome govori, da žene znaju koja su njihova prava i izbori. Da zahtijevaju ono što se u svijetu i u našoj regiji podrazumijeva. Ne govorimo o skupoj opremi, već samo o pristupu i osnovnim potrebama”, objašnjava Dajana Šipraga Zlojutro, jedna od osnivačica grupe.

Nazočnost oca porodu u banjalučkom rodilištu košta 500 KM. U Mostaru je ova „usluga“ besplatna, kaže Dajana. „Imamo dokumente gdje stoji da je jedan otac platio 500 KM, a imamo slučaj gdje nije platio ništa. Ostalo je nejasno kako je to moguće“, ističe ona.

Na formiranje grupe DRIP utjecala je činjenica da se institucije u Banja Luci uglavnom ne izjašnjavaju o trenutno lošem stanju reproduktivnih prava i zdravlja žena. Do trenutka objavljivanja ovog teksta redakciji DW-a nisu stigli odgovori iz kliničkog centra niti bilo kakvo objašnjenje.

„Žene nisu objekti, već trebaju aktivno sudjelovati u porodu. Naš cilj je da upoznamo i educiramo žene, ali i medicinsko osoblje kako bi se maksimalno angažirali da porod prođe što ugodnije“, kaže Irena Medar Tanjga, članica DRIP-a.

„Sestre ne znaju osnovne stvari, prepuštene smo internetu“

Da je edukacija osoblja o određenim temama neophodna, potvrđuje sljedeći primjer. Kristina je nakon poroda sama plaćala patronažnu sestru da joj pomogne oko dojenja. „Sestra koja mi je dodijeljena zaista ništa nije znala o dojenju. Rekla mi je da sam u depresiji i da ne mogu dojiti. Na kraju sam platila stručnu osobu da mi pomogne i dojila svoju djevojčicu godinu dana“, priča Kristina.

Jedina članica grupe DRIP koja još uvijek nije majka je Dijana Gajić. Želi da se stvari promijene i da porod ne bude zastrašujući događaj. „Reproduktivna prava su nepoznat pojam, nigdje se o tome ne govori. Građani, stručnjaci, a pogotovo žene, trebaju znati koja su prava rodilje i zašto je važno da na tome inzistiramo“, objašnjava Dijana.

Epiduralna anestezija u banjalučkom rodilištu naplaćuje se 500 KM, dok u nekim drugim gradovima u BiH košta 50 KM. Voditeljica škole za trudnice Vlatka Bojanić ističe da postoje brojne zablude i predrasude o tzv. „bezbolnom porodu“ i da je nužno educirati kako doktore tako i buduće majke koje imaju pravo na točnu informaciju.