1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

"Trag smrti i umirućih" za mrežom koćarice

Ajit Niranjan
5. srpnja 2022

Koćarenje je najrazorniji oblik lova ribe: ne samo da razara biologiju morskog dna nego je ono i od najvećeg značenja za apsorpciju ugljičnog dioksida planeta. A tako i on dolazi u atmosferu.

https://p.dw.com/p/4DcuX
Fischfangindustrie | Schleppnetzfischerei
Foto: Ben Stansall/AFP/Getty Images

Bryce Stewart je još prije 22 godine zaronio za nazubljenim, čelikom otežanim mrežama koje su jaružale po dnu Irskog mora, ostao je zaprepašten razaranjem koje nikad ne bi mogao vidjeti s površine: "Pola rakova. Smrskani morski ježinci. Morskim zvijezdama otkinuti krakovi", opisuje Stewart, ekolog mora sa Sveučilišta York. "To je bio doslovce trag smrti i umirućih po morskom dnu."

Pridneno koćarenje je ribolov kojim se mreže vuku po dnu mora kako bi se „pobrale“ ribe i plodovi mora, ali to je jedan od najštetnijih načina da se nahrani svijet. Uništava se ekosustav, ali u mreži ostane i mnoštvo stanovnika mora koji ljudima ne treba i koje se – često već uginule, baca nazad u more. Od 1950. do 2014. su koćarice odbacile 560 milijardi dolara vrijednog usputnog ulova, što je više nego što se u čitavom tom razdoblju ulovilo parangalom.

Sad su znanstvenici utvrdili kako ta vrsta ribolova uzrokuje još jedan oblik ekološke katastrofe i zaoštrava problem klimatske promjene. Koćarice koje jaružaju 1,3% morskog dna našeg planeta, time oslobađaju više ugljičnog dioksida nego što ga stvara čitav zračni promet, utvrdilo je istraživanje objavljeno u časopisu Nature 2021. godine. Čak i ako samo nešto od CO2 koji je bio apsorbiran na morskom dnu doista stigne na površinu, tamo gdje je njihova mreža prošla morsko dno u dogledno vrijeme više nije u stanju zadržati ugljični dioksid.

Britanska koćarica u lovu na Jakobove kapice
Niti sami ribari si ne mogu zamisliti, kako još izgleda morsko dno nakon što preko njega prijeđe njihova koća.Foto: Educational Images/imago

Pritužba drevnom kralju zbog „velike štete“

Koćarenje je nešto kao da uvijek iznova kopate vrt, rekao je Stewart. "Ako stalno uznemirujete morsko dno, onda u osnovi čitav proces skladištenja CO2 mora nastati od početka."

Zapravo, koćarenje se optuživalo za uništavanje mora još od pradavnih vremena: godine 1376. dok su se koće vukle tek veslima ili u najboljem slučaju pomognute jedrom, je stigla tužba engleskom kralju Edwardu III. kako neki ribari koriste „pribor od željeza i mreže“ koji "tako teško i tvrdo prelazi preko dna da uništavaju cvijeće na dnu mora."

Prema izvatku peticije objavljene u knjizi pomorskog znanstvenika Calluma Robertsa, podnositelji žalbe su smatrali kako koćarenje uzrokuje "uništavanje ribarstva" i čini "veliku štetu općim dobrima kraljevstva". Kraljevski dužnosnici pristali su zabraniti tu praksu u blizini obale, iako nisu donijeli zakon koji bi to odlučivao.

U kasnijim stoljećima – i osobito na dubokom moru nakon Drugog svjetskog rata, koćarenje dna je postalo sve rašireniji oblik ribolova. Koćarice su imale sve snažnije motore, mreže su bile sve veće tako da se na taj način trenutno ulovi oko četvrtine ribe koja se vadi iz otvorenog mora. Mnoge sorte potrošačima omiljene oborite ribe se praktično niti ne mogu loviti na neki drugi način.

Ulov francuske koćarice u moru Mediterana
Žalba je stigla engleskom kralju u 14. stoljeću, a danas su koćarice - za ono doba upravo nezamislivo veće i moćnije. Što pak one čine sa "cvijećem na dnu mora"?Foto: Raymond Roig/AFP/Getty Images

Što to uopće štite „zaštićena područja“?

Mnoge zemlje su u međuvremenu postale svjesne opasnosti za svoja mora i proglasile su velike dijelove „zaštićenim područjima“. Ali zapravo i tamo koćarice nesmetano jaružaju morsko dno: samo u Europi se procjenjuje kako je na 59% zaštićenih područja ipak dopušteno koćarenje, navodi se u istraživanju instituta New Economics Foundation objavljenom prošle godine. Isto istraživanje je utvrdilo da u zaštićenim područjima lovi čak i više koća nego izvan njih. 

Dobar primjer je Velika Britanija: oko 40% mora te zemlje je proglašeno zaštićenim područjima, ali je na samo 2% doista zabranjeno koćarenje i jaružanje, kako navodi nevladino Društvo za očuvanje mora. 2015. do 2018. je na samo jednoj zaštićenoj zoni bilo spriječeno koćarenje.

"Na prvom mjestu bi trebalo zaštićena područja pretvoriti da čine što trebaju i doista štite morsko dno“, smatra Frith Dunkley, ekolog i jedan od autora izvješća. "Iz naraštaja u naraštaj mi smo već i zaboravili kako je izgledalo morsko dno jer je u toj mjeri uništeno ribolovom.“

To je nužno već i u borbi protiv klimatskih promjena: stručnjaci procjenjuju kako mora našeg planeta „progutaju“ čitavu četvrtinu ugljičnog dioksida koji stvaramo, a jaružanje tla, prema tom istraživanju, oslobađa gotovo 1,5 gigatona CO2. „Morsko dno je najveće skladište ugljičnog dioksida na našem planetu, a mi ga uništavamo“, kaže Juan Mayorga, sa Sveučilišta Kalifornije u Santa Barbari. Ne dospije sve do površine, ali i to onda uvelike pomaže stvaranju efekta staklenika na Zemlji.

Stvaranje i apsorpcija ugljičnog dioksida naše planete od konca 19. stoljeća
Oceani (svjetlije plavo) gutaju golemi udio CO2 kojeg stvaramo i tu je morsko dno od presudnog značaja. Zašto ga onda ovako sustavno uništavamo?

Trostruka količina CO2

Ne samo što podižu ugljični dioksid s morskog dna, nego su koćarice redom brodovi sa snažnim motorima potrebnim za takvo jaružanje dna i koje troše velike količine fosilnog goriva. Ako se sve to zbroji, riba ulovljena koćom je krivac za tri puta veću emisiju ugljičnog dioksida nego riba ulovljena na drugi način, piše u istraživanju objavljenom u časopisu Environmental Research Letters 2017. godine.

Američki oceanograf Mayorga podsjeća da su već i zbog potrošnje koćarice ovisne o državnim potporama za gorivo: "U mnogim dijelovima svijeta ovaj način ribolova uopće postoji samo zahvaljujući značajnim državnim potporama za gorivo.“

Neki znanstvenici zbog svega toga traže trenutnu i potpunu zabranu ribolova pridnenim koćama. Drugi shvaćaju gospodarsku realnost i predlažu da se postupno ukida takva praksa, a početi bi svakako trebalo sa zabranom u zaštićenim morskim područjima.

U Europi je ribolov koćama toliko raširen da bi bilo teško tražiti potpunu zabranu, smatra Nicolas Fourier iz skupine Oceana. "Tražimo postupno ukidanje ove vrste ribolovnog pribora. To je nespojivo s bilo kojom od preuzetih obveza, bilo za zaštitu klime, bilo za zaštitu biološke raznolikosti.“

Ulov Jakobovih kapica britanskih ribara
Jakobove kapice se izvlače s koće na brodFoto: Bryce Stewart

Školjke "na sviću"?

Apeliraju i na potrošače koji mogu utjecati već i tako što bi jeli manje ribe i obraćali pozornost, kako je ta riba koju žele onda i ulovljena. U prvu ruku bi i ribarska industrija mogla početi koristiti mreže koje nisu tako otežane i koje bi onda tek možda plutale iznad morskog dna.

Ali znanstvenici žele i pomoći ribarima: i Stewart, znanstvenik koji je prije dva desetljeća svojim očima vidio razaranje za koćom, je i onda zapravo zaronio u potrazi za školjkama, Jakobovim kapicama. Prošle je godine slučajno otkrio nov način njihovog lova: zapravo i te školjke imaju „oči“ – točnije, dvjestotinjak osjetila svjetla u okolišu i kao mnoga druga morska bića ih privlači svjetlost. Sad konstruiraju zamke s LED rasvjetom koje bi ribari mogli postavljati na dnu u lovu na te školjke, umjesto da ih vade iz mreže koćarica kao do sad.

Svjetlosna zamka za Jakobove kapice
Još ne izgleda baš svemirski, ali i ovakva "svića" privlači te školjkeFoto: Simon Hird/Avalon/Photoshot/picture alliance

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu