Tko se boji Rose Luxemburg?

Njemačka prije sto godina: Prvi svjetski rat tek je završio, car je pobjegao, ali mira još nema. Doduše, socijaldemokrat Philipp Scheidemann 9. studenog 1918. u Berlinu proglašava republiku, ali revolucija koju su započeli vojnici, uz podršku radnika se nastavlja. Ljudi i dalje umiru – jer sada Nijemci pucaju na Nijemce u borbi oko oblika države.

U siječnju 1919. situacija se zaoštrava. Dolazi do onoga što će u povijest ući kao Spartakistički ustanak.

Masovne demonstracije su gotovo svakodnevne. Provizornu vladu formirala je koalicija Socijaldemokrata (SPD) s radikalnim Neovisnim socijaldemokratima (USPD), a na čelu joj je predsjednik SPD-a Friedrich Ebert.

Vlada se nalazi pod velikim pritiskom ulice. Krajem godine, Komunistička partija Njemačke (KPD) taj pritisak još pojačava. Najvažniji protagonisti su dvoje bivših socijaldemokrata: Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht.

Neostvareni sam o demokratskom socijalizmu

Zbog svog beskompromisnog antiratnog stava, njih dvoje su vrlo rano bili izolirani unutar stranke, nakon što je SPD 1914. glasala za podizanje ratnih kredita, potrebnih za financiranje „Velikog rata". Luxemburg i Liebknecht su se pridružili USPD-u. Revolucionarne zime 1918-19. nakratko se činilo da bi njihov san o tzv. „socijalističkoj republici vijeća" mogao ostvariti.

Njihov je uzor Rusija. Tamo je još 1917. uspješno sprovedena socijalistička revolucija, ali je ona vrlo brzo prerasla u diktaturu komunističke partije. „Rosa Luxemburg je to odbacivala. Za nju su demokracija i socijalizam neodvojivo povezani", kaže hamburški povjesničar Marcel Bois u razgovoru za DW.

Ideja je bila ne samo da se politika oblikuje na demokratskim principima, nego i gospodarstvo. Zato je ona podržavala pokret koji je imao za cilj uspostavljanje tzv. socijalističkih vijeća, ali je ideju puča odbacivala. Taj se stav u početku mogao pronaći i u programu Komunističke partije. Tamo je stajalo da se vlast neće preuzeti na drugi način, nego kroz „jasnu, nedvosmislenu volju velike većine proleterskih masa u Njemačkoj".

„Karl, je li to još naš program?"

Koju su ulogu u Spartakističkom ustanku u siječnju 1919. odigrali najpoznatiji komunistički aktivisti Rosa Luxemburg i Carl Liebknecht – to je među povjesničarima do danas sporno. Marcel Bois je uvjeren da je inicijalni impuls došao od strane revolucionarnih snaga unutar tvorničkih hala, a Liebknecht se tada „u tom raspoloženju poveo za njima". Cilj je bio da se sruši vlada. Navodno je tada Rosa Luxemburg pitala svog suborca: „Karl, je li to još uvijek naš program?"

Iz te priče se može naslutiti s koliko su muke i unutarnjih nedoumica Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht pokušavali pronaći pravi kurs. Njihovom nasilnom smrću, podjele unutar ljevice ušle su u novu fazu.

Petnaestog siječnja njih dvoje su brutalno ubijeni. Vojnici Desničarskih dragovoljnih odreda (Freikorps), koji su stajali pod komandom vladajuće SPD, ubili su Liebknechta – uz službeno obrazloženje da se on „nalazio u bijegu". Nešto kasnije ubijena je i Rosa Luxemburg, a njezin leš bačen je u jedan berlinski kanal.

„Sloboda je uvijek i sloboda za one koji misle drugačije"

U spomen na nju, socijalisti i komunisti počeli su svake godine organizirati tihe prosvjede. Najčešće druge nedjelje u siječnju, tisuće su u mimohodu prolazile pored spomenika socijalistima u berlinskoj četvrti Fridrichsfelde.

Za vrijeme podjele Njemačke, to se u DDR-u događalo u organizaciji komunističkog režima. Radilo se o prilično proturječnom ritualu. Vlastodršci su naime tako slavili dvoje aktivista koji su za života striktno odbacivali partijsku diktaturu – a upravo to je od prvog dana bio DDR sa svojom svemoćnom Njemačkom socijalističkom strankom jedinstva (SED).

Stručnjak za komunizam Marcel Bois podsjeća na to da su se u kasnoj fazi DDR-a disidenti često pozivali na Liebknechta i Luxemburg. Godinu dana prije pada Berlinskog zida 1989, oni su na tradicionalnom okupljanju u spomen dvoje revolucionara uputili izazov vladajućem režimu. Na transparentima su zahtijevali temeljnu promjenu društva i pritom citirali Rozu Luxemburg i njenu vjerojatno najpoznatiju izjavu kojom je ona kritizirala rusku revoluciju: „Sloboda je uvijek i sloboda onih koji drugačije misle".

Zaklada Luxemburg

Uspomenu na lik i djelo popularne, ali i sporne Rose Luxemburg, danas održava prije svega zaklada koja nosi njezino ime. Njena predsjednica je Dagmar Enkelmann i ona smatra da je davanje tog imena zakladi koja je bliska njemačkoj stranci Ljevica, „barem malim dijelom ispravljanje nepravde".

Za vrijeme DDR-a, Rosa Luxemburg je bila pretvorena u spomenik, kaže Enkelmann za DW. Ali malo tko se bavio njezinim teoretskim radom, njezinim stavovima koje je objavljivala u novinskim člancima ili zapisivala u brojnim pismima.

S pogledom na izbore za Europski parlament u svibnju, Dagmar Enkelmann upozorava na, čini se, vječnu podjelu unutar ljevice. Za sada je još uvijek nejasno hoće li, nakon izbora, uspjeti formiranje jedinstvenog zastupničkog kluba. Za razliku od njih, desnica je brža i pokazuje veću dozu jedinstvenosti, kaže Enkelmann, inače nekadašnja zastupnica stranke Ljevica u njemačkom Bundestagu.

Iskustvo posljednjih 200 godina pokazuje „da je ljevica uvijek vrlo brza kada se trebaju podići barikade između različitih krila", a da stalno zapostavlja „ono što nas ujedinjuje". To je bilo i iskustvo Roze Luxemburg – koje je platila životom.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android