Terorizam: težak izazov i za obranu građanskih sloboda

Britanski istražitelji su svakako zaslužili priznanje: samo pet dana nakon užasnih prizora krvavih tijela i iskrivljenog metala autobusa i vagona podzemne željeznice zločinci, koji su i sami poginuli u terorističkom napadu, dobili su svoj lik, adrese i prošlost, a ovaj suludi čin dobio je jasne obrise njegova odvijanja. To je bila dobra vijest, ali ima i loših: svi počinitelji, doduše, jesu potekli iz iste sredine u Zapadnom Yorkshireu i, premda su bili drugog porijekla i druge vjeroispovjesti, svi su bili istoga, britanskog državljanstva. A to ukazuje na dvije stvari: i pripadnici zajednica koji su rođeni i odrasli na Zapadu spremni su prihvatiti teror i samouništenje kao jedini odgovor društvu očito nezainteresiranome za njihovu sudbinu, a kojekakve kontrole na granicama zapravo nemaju smisla, jer su potencijalni teroristi već među nama.

Bez obzira koliko opravdani bili prigovori kako su odgovorni satima prešućivali da je u Londonu uopće riječ o terorističkom napadu, a čak su danima umanjivali broj žtrava, mora se priznati da bi se i jedan Sherlock Holmes dobrano namučio kako bi otkrio počinitelje: u prizorima užasa trebalo je otkriti čitav niz detalja da bi slika postala jasna. Odakle im eksploziv? Gdje su, među stotinama drugih putnika, ušli u vozila i odakle su došli? Je li bomba bila podmetnuta i gdje su u tom slučaju mogli izaći ili se radilo o napadačima samoubojicama, što znači da je jedno od jedva raspoznatljivih leševa i tijelo nekog od počinitelja? Sigurno, u filmovima se sve otkrije nakon dva sata, ali i pet dana istrage je zapravo vratolomna brzina u kojoj su pregledane snimke 2 500 kamera za javni nadzor, provjerene dojave 2 000 građana i pregledani svi otisci prstiju u napadnutim sredstvima javnog prijevoza, a bilo ih je, naravno, na tisuće.

Ovog utorka je isprva pretraženo nekoliko stanova u Leedsu i okolici, ali tek nakon što je i ta akcija završena, javnosti se obratio zapovjednik londonske antiterorističke postrojbe Peter Clarke i objavio što su otkrili: „Istraga nas je prilično rano dovela do toga da se zainteresiramo za aktivnosti četvorice muškaraca; trojica njih su došli s područja Zapadnog Yorkshirea. Pokušali smo rekonstruirati njihovo kretanje uoči napada prošlog tjedna, a posebno nas je zanimalo i jesu li svi oni poginuli u eksplozijama.“

Nagađanja o porijeklu eksploziva upućuju na Balkan

Po svemu sudeći odgovor je potvrdan: list „Times“ objavljuje i imena dvojice od njih: Hasib Husein i Šehzad Tanweer. Prvi je imao 19, a drugi 22 godine. „Sada znamo da su sva četvorica stigla u London vlakom u četvrtak, 7. srpnja, ujutro. Na snimci s kolodvora King’s Cross vidjeli smo ih kako su tamo prošli nedugo nakon pola devet toga jutra“, dodaje Peter Clarke.

Svi su na leđima nosili rance i nedugo nakon toga su se rastali i ušli u različita sredstva javnog prijevoza. U pretraženim kućama i automobilima u Leedsu i samom Londonu pronađeno je još eksploziva, tako da nema dvojbe da su to doista bili počinitelji.

No, mnogo pitanja ostaje bez odgovora: odakle im eksploziv vojnog porijekla? Nagađa se da tragovi vode na Balkan prema tamošnjim švercerima oružjem, ali odakle mladićima kontakti s tim krugovima? Stoji li iza svega organizacija – zvala se ona Al Qaida ili nekako drukčije – o kojoj nadležne službe ništa nisu znale?

Ključno pitanje koje se sada nameće jest: hoće li ovaj čin dovesti do još većeg neprijateljstva prema velikoj muslimanskoj zajednici u Velikoj Britaniji? Dvojica mladića potječu iz Pakistana, a upravo je Leeds – grad koji je odavno iza sebe ostavio slavne industrijske dane i gdje se sada svi bore s nezaposlenošću i neizvjesnom budućnošću – svojedobno dospio u javnost po otvorenim sukobima, praktično uličnim borbama. I visoki predstavnici muslimanske zajednice su zapanjeni da u njihovim redovima postoje neki koji njihove mladiće šalju u smrt i samouništenje i to im prodaju kao jedini izlaz. „Ništa u Islamu ne može opravdati zlo ovog čina”, kaže Iqbal Sacranie, glavni tajnik krovne udruge muslimanskih organizacija u Velikoj Britaniji i obećaje policiji svu moguću pomoć.

Ostvaruje li se Orwellovo proročanstvo iz „1984.“?

Sljedeće pitanje je zapravo mnogo ozbiljnije, jer ne dovodi u sumnju samo snošljivost među vjerskim skupinama, nego i temeljne slobode s kojima se ponosi zapadni svijet. Već su se i u tisku pojavili sumnjičavi glasovi koji – svaka čast slavnome Scotland Yardu – pitaju, nije li istraga ipak malo prebrzo urodila plodom? Pretvara li se i slobodarska Velika Britanija u policijsku državu zahvaljujući Antiterorističkom zakona koji istražiteljima daje goleme ovlasti, a uhićenima – osobito uhapšenim strancima – gotovo nikakva prava? Jer oštre kontrole na granicama očito ne pomažu protiv državljana zemlje u kojoj se napad događa, nego je potrebna kontrola svakog pojedinog građanina. Prikuplja li se, obrađuje i istražuje zapravo mnogo više, nego što je to javnosti poznato i to – podsjetimo na temeljno načelo Zapada – protiv osoba koje još niti jedan sud nije optužio za ikakvo zlodjelo?

Naravno, nitko pametan nakon ovog zlodjela ne može podići glas protiv 2 500 kamera postavljenih po Londonu, koje su očito vrlo pomogle u otkrivanju počinitelja. No, pitanje je i mjere. Na izvanrednom zasjedanju europskih ministara unutarnjih poslova i pravosuđa upravo se britanski ministar Charles Clarke založio da se nadležnima daju ovlasti da sve informacije o telefonskim kontaktima i elektronskoj pošti čuvaju mjesecima pa čak i godinama. Možda bi to pomoglo u potrazi za odgovorom na pitanje s kim su sve počinitelji kontaktirali prije svog čina, ali razmislite što bi to značilo za privatnost svih nas. Zato je i liberalni zastupnik Europskog parlamenta Alexander Alvaro itekako zabrinut: „S obzirom na biometrijske identifikacije vrlo smo zabrinuti kako se čuvaju ti podaci. Na primjer, Velika Britanija želi veliki posao obrade svojih podataka povjeriti privatnim tvrtkama i to nam je teško prihvatljivo. Glede čuvanja podataka još uvijek imamo pitanja političke, pravne, ali i tehničke i ekonomske prirode.“

Sjetimo se samo da je Velika Britanija, osim velikana liberalnog duha, domovina i jednog Georgea Orwella, a njegova vizija budućnosti jedva da je nekakva alternativa slijepom teroru.