Teške muke tekstilnih radnica Srbije | Gospodarstvo | DW | 17.05.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Gospodarstvo

Teške muke tekstilnih radnica Srbije

Da bi odjeća i obuća stigla do blještavih trgovina, radnice i u Srbiji doslovce padaju u nesvijest radeći za sitan novac u zagušljivim tvornicama. A ponekad ni plaće - nema.

„Ljeti nije htio dozvoliti upotrebu rashladnih uređaja pa je u hali bio pakao, a zimi nije uključivao grijanje. Morali su šiti u zimskim jaknama, puhati u prste kako bi ih zagrijali. I one su sve to trpjele i radile. Bile su zaključane jer se gazda plašio inspekcije i nije želio da se zna kako proizvodi jakne koje su bez licence i bilo kakve kontrole kvalitete."

To je samo jedan odlomak iz života radnica u tekstilnoj industriji u Srbiji što je zabilježila zrenjaninska organizacija „Roza“ obilazeći zemlju i zapisujući priče zaposlenih.

Nekada moćnu tekstilnu industriju koja je u toj zemlji zapošljavala oko 250.000 radnica i radnika zamijenila je najvećim dijelom tek proizvodnja za velike modne brendove u malim pogonima sa neizvjesnim rokom trajanja u kojima radi oko 80 posto žena. Prema istraživanju organizacije „Clean Clothes Campaign" (CCC), kršenje njihovih radnih prava u tim pogonima je pravilo, a ne izuzetak.

„To je set žalbi koji se ponavljaju", kaže za DW Bojana Tamindžija iz CCC. „To su niske zarade, prekovremeni rad koji prelazi granice dozvoljenog, neplaćeni ili nedovoljno plaćen prekovremeni rad, veoma loši uvjeti rada ventilacije i klime“, nabraja Tamindžija.

Brošura Žene govore

Potresna iskustva radnica u tekstilnoj industriji sakupljena su u brošuri "Žene govore"

Od buha do luksuza

Njihovo istraživanje obuhvatilo je tvornice i brendove kao što su Beneton, Esprit, Geoks i Vero Moda. Da bi odeća i obuća stigla do blještavih trgovina, radnice u zagušljivim tvornicama doslovce padaju u nesvijest i zabranjeno im je uopće pozvati hitnu pomoć. U drugom  tekstilnom pogonu se žale i kako zbog ljepila sa kojim rade i udišu muške kolege smiju ići na liječnički sistematski pregled, ali one ne.

Radnica jednog pogona koji radi za „Esprit“ svjedoči o prljavom radnom mjestu punom prašine. „Buhe doslovce  iskaču iz novopristigle odjeće – imam na desetine ujeda u jednom danu”, priča ta radnica.

Kako bi ih spriječili otići čak i na nužnik, šefovi se domišljaju raznim načinima. Radnica jedne tvornice kaže kako se nužnici povremeno zaključavaju, a druga svjedoči kako u njenom pogonu i ako netko mora na nužnik više od dva puta za vrijeme čitavog radnog vremena, mora šefu donesti potvrdu bolesti zbog koje mora češće na nužnik.

„Ljudi misle to je robovski, da je to maltretiranje, ali ne – to je profit“, objašnjava Milica Lupšor iz organizacije Roza. „Recimo da imate sto zaposlenih i svako ode na nužnik po dva puta, znači svatko gubi po deset minuta. Sto radnika puta deset minuta, izračunajte koliko je to izgubljenog vremena za onog tko hoće ostvariti profit. Jer taj radnik kad ode, pet minuta će stroj stajati ili će biti usporena traka. Kapital ne priznaje fiziološke potrebe“, kaže Lupšor.

Milica Lupšor

Aktivistica organizacije "Roza", Milica Lupšor se naslušala užasa na radnim mjestima žena u Srbiji.

„Nemamo izbora"

I sve to za minimalac, a ponekad niti toliko. Istraživanja su utvrdila i plaće od tek 17.000 ili 18.000 dinara (140-150 eura), bez plaćenih prekovremenih sati. „Tekstilna industrija je po zaradama uvijek bila na dnu, jer se seksistički smatra kako je to ženski rad i da on može biti manje plaćen“, kaže Milica Lupšor.

Poslodavci im nude uglavnom ugovore na određeno vrijeme ili ugovore za privremenu djelatnost što znači prema zakonima Srbije kako nemaju pravo na regres, putne troškove, godišnji odmor i druga prava. Nerijetko pristaju i na radne ugovore kojima se obavezuju kako neće u određenom periodu imati djecu i ako ipak ostanu u drugom stanju, pristaju na otkaz bez ikakvih nadoknada.

Nemaju izbora, tvrde i radnice i naše sugovornice. Posla nema i konkurencija na tržištu rada je prevelika, posebno u manjim mjestima. „Zato se ta prljava industrija i premješta iz razvijenih centara na periferiju, u Srbiju, Bosnu, Albaniju, Rumunjsku... Gdje je sve dozvoljeno, gdje su radnice jeftine, a one nemaju izbor osim šutjeti i raditi kako ne bi ostale bez prihoda", konstatira Lupšor.

Otkaz čak i na takvom radnom mjestu vodi u novu nesigurnost, dugove, puko preživljavanje pa čak i glad i beskućništvo, svjedoče neke od radnica. „Stalno se prijeti otkazima i radimo pod velikim pritiskom i u strahu. Zbog toga već duže vrijeme ne mogu izdržati dan bez tableta za smirenje. Sve više imam problema sa srcem i krvnim tlakom. Ne znam koliko ću još dugo izdržati", kaže jedna radnica iz Rozine publikacije „Žene govore".

Tekstilna tvornica

U socijalizmu su se masovno gradile tekstilne tvornice jer su to bila radna mjesta sa najnižim ulaganjem kapitala. Ali u današnjoj Srbiji su se ti pogoni pretvorili u prava mučilišta za tamo zaposlene.

U kutiju umjesto na nužnik

Iako su naizgled uvjeti ljepši, ni da drugom kraju lanca tekstilne proizvodnje radnice nisu bez problema. Iza blještavih izloga i uredno izložene odjeće pod reflektorima modnih trgovina, nerijetko prodavačice moraju raditi po noći i izvan radnog vremena glačati robu koja je stigla.

O uvjetima rada u trgovačkim centrima za sad nema istraživanja. Iskustva iz trgovine do sad su evidentirane samo od zaposlenih u samoposlugama, pekarnicama i kioscima. Te su priče još poraznije, kaže Milica Lupšor. Za razliku od zaposlenih u proizvodnji koje mogu zaraditi  i do 30.000 dinara (oko 250 €), radnice u prodavaonicama i u kiosku rade za samo 20.000 (170 €) ili manje. U pekarnicama često rade tek za dnevnicu od 1.000 dinara (8,50 €) i to – na crno. „U jednom lancu trgovina radnice u poslijepodnevnoj smjeni uopće nisu prijavljene jer inspekcija uvijek dolazi samo prije podne“, kaže Lupšor.

Njihov rad je određen količinom koje moraju prodati - to može biti 500 banana ili tona paradajza. Ono što se ne proda, stavlja se na njihov teret. „Uvijek su nam odbijali od plaće za robu koja se pokvarila i nismo je uspjeli prodati, za salatu, paradajz, banane. Iako smo molile da nam ne šalju toliku količinu jer nemamo kome to prodati. Tako smo jednom dva mjeseca dobile samo po 50 posto plaće jer smo morale nadoknaditi sve ono što se pokvarilo“, priča jedna prodavačica.

Zato djelatnice na kioscima nude slatkiše i žvakaće gume, a u pekarnicama podsjećaju na razne akcije. „Većina kioska ima kamere i ako ona ne nudi svakome, dobit će otkaz ili će joj se odbiti od plaće“, objašnjava Lupšor.

Muka sa nužnikom im je zajednička sa radnicama iz proizvodnih pogona, nastavlja Milica. „Većina kioska nema nužnik, a pojedini poslodavci im ne dozvoljavaju napustiti radno mjesto. To pouzdano znamo za jedan lanac kioska u Zrenjaninu. I onda one vrše nuždu u nekim kutijama u kiosku, drže tu za vrijeme smjene i onda kad završe smjenu, ponesu sa sobom i negdje bace."

Kiosk u Srbiji

Prodavačice u kioscima Srbije su možda najgore eksploatirane: ne smiju napustiti radno mjesto čak niti da odu na nužnik, snima ih se - i sve to za mizernu plaću.

(Ne)najavljene posjete

Ima li kakvog odgovora institucija na dugi popis zastrašujućih radničkih priča? „Posljednjih godina primjećuje se trend opadanja zaštite prava radnika“, kaže za DW viša savjetnica za javnu politiku iz Inicijative A11 Milica Marinković. „Ovakvi primjeri su češći u manjim sredinama gdje se svi poznaju i gdje su kontrole i inspekcije rada manje učinkovite.“

Nije tajna kako poslodavci potkupljuju inspektore da bi im javili kad dolaze u inspekciju i kako bi „izglačali“ i uvjete rada i poslovanje, kaže Lupšor. „Znamo kad će neki inspektor ili menadžer iz Italije da posjetiti tvornicu jer onda šefovi otvaraju vrata i prozore i uključuju klima uređaje. A inače nam iz uprave govore: ako otvorite vrata, odmah ostajete bez posla“, ispričala je jedna radnica za „Clean Clothes Campaign“.

Objektivni razlozi za loš učinak su mali broj inspektora u Srbiji i zakonska mogućnost nazočnosti poslodavca kod razgovora inspektora i radnika. „Mislite da neka žena smije pred šefom reći nešto loše o tvrtki u kojoj radi? Ne, jer će odmah dobiti otkaz“, kaže Lupšor.

One koje se pak usude nešto reći moraju odmah prihvatiti činjenicu kako će eventualni sudski spor trajati godinama sa neizvjesnim ishodom. Radnice tekstilnog pogona sa početka priče koje su poslodavca tužile zbog neisplaćenih plaća dobile su posle nekoliko godina parnicu ali sudska presuda nije i jamstvo da će dug biti plaćen. U tom slučaju je poslodavac jednostavno zatvorio tvrtku i otišao u Njemačku.

„Na žalost, poslodavci imaju mnoge načine kako izbjeći provođenje presude. Svakako moramo biti svjesni da su im ovakvo izbjegavanje zakona omogućile pravne praznine. Upravo je zato rješenje ovakvih situacija u rukama organa vlasti koje trebaju spriječiti takve situacije“, objašnjava Milica Marinković.

Beskućnik u Srbiji

Ne samo da radnici nemaju osjećaj da se država uopće brine za njih, nego je osobito u manjim mjestima jedina alternativa i takvom radnom mjestu - put u potpunu bijedu.

Nenaplativi dugovi

Što onda ostaje radnicima na raspolaganju? Sindikat, kažu jedni. Ali statistika neumoljivo svjedoči kako od 1.800 tvrtki u tekstilnoj industriji Srbije sindikati postoje u samo njih pedesetak. Čim se povede inicijativa osnivanja  sindikata organizatori ostaju bez posla, prenose naše sugovornice iskustva s terena. „U pojedinim tvornicama  je čak zabranjeno i razgovarati sa osobom koja stoji osam sati pored vas. Jer ako uspostave kontakt, možda će se pobuniti“, kaže Lupšor.

„Clean Clothes Campaign" zato vrši pritisak na strane poznate tvrtke. „Brednovi se boje lošeg imidža tako da to ima smisla", kaže Bojana Tamindžija. Kako to izgleda u praksi objašnjava na primjeru globalne kampanje prema tvrtki „H&M“ koja je još 2013. godine obećala kako će svim radnicima u svojim "zlatnim" i "platinskim" tvornicama - što interno stupnjevanje svojih dobavljača, do 2018. godine omogućiti uvjete da im se isplaćuje primjerena nadnica.

„Ako su brendovi u stanju izdvajati ogromne količine novca za kontrolu kvaliteta na svim razinama lanca opskrbe, onda su odgovorni i za radne uvjete tijekom čitavog proizvodnog lanca, bez obzira je li u pitanju glavni ili tvrtka sa podugovorom“, uvjerena je Tamindžija.

Ali i od obećanja uprave „H&M“ na kraju je ipak bilo „ludom radovanje“. Jer je na godišnjoj skupštini dioničara je taj prijedlog o preraspodjeli dobiti jednostavno – odbijen.

 

Preporuka uredništva