Teška svakodnevica Vukovara | Politika | DW | 18.11.2012
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Teška svakodnevica Vukovara

Jednom godišnje sve su oči u Hrvatskoj uprte u Vukovar. No ovaj grad tijekom cijele godine pati od posljedica rata. No njegovi stanovnici se često osjećaju napuštenima od središnjih vlasti.

x

Wasserturm Vukovar Koratien

Povodom 21. obljetnice pada Vukovara, o današnjoj situaciji u tome gradu razgovarali smo s Goranom Šangutom, hrvatskim braniteljem i predsjednikom Udruge pravnika "Vukovar 1991."

Vjerujem da svake godine u ovo doba podvlačite crtu i rezimirate pomak što ga Vukovar i njegovi građani postižu u odnosu na tragediju otprije dva desetljeća. Kako biste započeli tu bilancu ovom prilikom?

S obzirom na tragediju, količinu zločina i svega drugog, uvijek mi iznova upada u oči da niti jednom nakon mirne reintegracije u Vukovaru nije bilo većih međunacionalnih incidenata. Osim toga, ono što čitavo vrijeme govorim i zastupam, ako se vratimo u '91. godinu, i na sve one priče koje su tad krenule, već tad je postojao veliki broj Srba koji su izjavljivali da je Hrvatska njihova domovina, a Vukovar sastavni njezin dio. Tako da ni ja lično otpočetka nisam dijelio grad na Hrvate i Srbe, nego na one koji su ga napadali i one koji su ga branili. Tako sve tretiram i danas. Često razgovaram i s onima koji su ga tad napadali, a među njima ima dosta onih koji mi kažu da bi, kad bi se moglo vratiti vrijeme, bili na drugoj strani. Ali, jasno je da ima i onih koji nikad nisu i nikad neće sasvim prihvatiti Hrvatsku kao svoju domovinu i koji žale što njihova politička opcija izgubila u ratu.

Zoran Šangut

Zoran Šangut

Borba za preživljavanje

A kako se danas živi u Vukovaru, što su njegovi najveći problemi? Vi ste inače u Zagrebu, ali često posjećujete rodni grad, koliko znam.

Da, često sam tamo. Živi se teško, kao i u svakom drugom gradu u Hrvatskoj, manje ili više. Iako, naglašena je velika bol među onima kojima je nakon pada grada nestao netko od najmilijih, i još mu nema traga. To je vjerojatno i društveni problem broj jedan, koji muči taj grad. Evo, sad su napokon progovorile i žene koje su silovane u Vukovaru. Pitanje silovanih žena i nekih drugih zločina, ne u vrijeme agresije nego kasnije, za vrijeme okupacije grada, problem je najviše zbog toga jer žrtve ne osjećaju da je ova država, prije svega, napravila dovoljno da se zločini istraže i procesuiraju.

Govoreći da se živi teško, mislili ste na socijalnu situaciju? Vukovarska privreda ostala je temeljito devastirana...

Da, sve je to uništeno, jako teško se živi. Upada mi u oči da mnogi ljudi tamo obrađuju javne površine ispred svojih zgrada, uzgajaju povrće. Drukčije se ne bi imali čim prehraniti. Toga ima puno više nego ranije. Hrana je skuplja nego u Zagrebu, pa Vukovarci na svaki način pokušavaju doći do neke parcele. Velika je nezaposlenost, mislim da je Vukovar po nezaposlenosti drugi ili treći hrvatski grad. Ono što se također ne zna, jest da je tamo najskuplje grijanje u Hrvatskoj. Ljudi u zgradama priključeni su na toplanu, recimo, moja majka. To je od početka napravljeno na krivi način. Ona živi u stanu od 50 kvadrata, i tokom cijele godine izdvaja 600 kuna mjesečno. Znači, oko tisuću eura godišnje, a to je naprosto strašno.

Luka u Vukovaru

Luka u Vukovaru

Pomoći konkretnim mjerama

Vukovar je tolikima u Hrvatskoj doslovno ušao u zakletvu, a naročito onima koji se rado guraju u ceremoniju obilježavanja njegova pada, 18. studenog, ali to traje samo jedan dan godišnje. Ne bi li bolje od svih gromoglasnih tvrdnji bilo to da ova država Vukovarcima npr. subvencionira grijanje?

Apsolutno se slažem. Ono što je država napravila uzorno, jest fizička obnova kuća. Ostalo je jako teško, ljudi se muče da prežive. Treba te stanove i ugrijati, treba narodu dati posla, da ne budu masovno socijalni slučajevi, kao što su bili i dok su bili u prognanstvu. Ne znam što bi bilo najbolje, ali došli bismo već do tog odgovora, kad bi bilo iskrene želje da se nešto poduzme. Našlo bi se načina za poticanje rasta zaposlenosti. To su stvari gdje prestaje djelovanje nacionalnog kriterija, ne gleda se što je tko, nego kako radi. Ako trebate majstora u kući, dakle, nećete gledati je li Hrvat ili Srbin, nego kakav je majstor.

Znači li to da bi se i međunacionalni odnosi u Vukovaru popravili, kad bi se poboljšala ekonomska situacija?

Što se tiče onih kojima su nakon pada grad nestali najbliži, a njih je puno, to sigurno ne bi bilo presudno. Njima je ta bol jača od svega. Njima nije ni do stanova ni do državne pomoći, koliko ja znam. A što se tiče ostalih ljudi, što se tiče općenite situacije i svakodnevnog života, pada mi na pamet jedan događaj pred sam rat, kad je paralelno s međunacionalnim nemirima rasla i tenzija u vezi s položajem radnika u kombinatu "Borovo". Na čelu štrajkačkog odbora bio je Blago Zadro, koji će kasnije postati legenda obrane grada. On je održao govor pred više tisuća ljudi, koji su znali da je on u HDZ-u, ali im je poručio da ne dozvole da ih nacionalnosti dijele, i svi su mu aplaudirali. To valjda znači da, kad je u pitanju zajednički egzistencijalni interes, velika većina ljudi ima sklonost prihvatiti razumno rješenje. Ni aktualni vukovarski gradonačelnik Željko Sabo, iz SDP-a, nije izabran samo od Hrvata, nego zajedno od Hrvata i Srba. No, želio sam reći da nezaposlenost generalno izaziva ogromne frustracije, i teže je tako podnijeti svaku drugu bol.

Pojačano iseljavanje

Moglo bi se zaključiti da Vukovarci kroz proteklu 21 godinu baš i nisu poticani da se vrate kući, osim pukim riječima?

Vukovar je grad koji se iseljava. Nakon povratka iz prognanstva, ljudi danas sve više odustaju i odlaze u Zagreb, na more, u inozemstvo. Dosta mojih prijatelja napušta grad. To je pouzdan pokazatelj tamošnje situacije. Od 17 ili 18 tisuća prognanika-Hrvata, vratilo se u Vukovar 13 ili 14 tisuća, a mnogi sad ponovno odlaze. Mislim da je među Srbima ponešto drukčiji trend, s obzirom na stanje u Srbiji, gdje je život još teži nego u Hrvatskoj. Oni u Vukovaru proporcionalno dijele s Hrvatima razna radna mjesta u javnim i državnim službama, a plaća npr. predsjednika našeg Županijskog suda je zacijelo veća i od plaće predsjednika Republike Srbije.

Zoran Šangut sniljen 2011. u bivšem logoru Stajićevo

Zoran Šangut snimljen 2011. u bivšem srpskom logoru Stajićevo

Vi ste nakon pada Vukovara odvedeni u logore po Srbiji, dok se danas, zapravo sve ove godine, u javnosti ističete podsjećanjem da zločini nisu činjeni samo Hrvatima, nego ih je bilo na obje strane, i poručujete da sve treba sankcionirati... A znali su vam to i zamjerati.

Čitavo vrijeme tvrdim i zagovaram da je i u hrvatskom i u zajedničkom interesu, istraga svih zločina bez obzira na stranu. Drukčije nije moguće dokazati, ako baš hoćete, niti činjenicu da je ono što se dogodilo u Vukovaru, potom na Ovčari i u npr. Stajićevu, organizirano kao jedinstven zločin. Pravi branitelji Vukovara nikad nisu negirali da je zločina bilo i s naše strane, ali to nije bilo sistematski organizirano. Bar što se tiče Vukovara, dakle. Pa je i zato bolje da se sve precizno istraži, da se dokaže ukupna istina. Žao mi je što se otpočetka nije krenulo s tim, da se prikupe naši iskazi i da se to ne gura pod tepih, jer kasnije može biti samo teže. Tako smo mogli lakše riješiti i pitanja oko "Oluje", zapravo sve ratne nedoumice, i ostvariti bolju suradnju s Haagom, pa čak i kvalitetniji utjecaj na rad suda, što bi nas poštedilo puno muke i doprinijelo pravdi u cijelosti.