Težak put do zajedničkog stava o atomskom programu Irana

S druge strane Iran ima istomišljenike i među nekim guvernerima u tom tijelu, jer postavlja temeljno pitanje suverenog prava svake zemlje da odlučuje o svojoj energetskoj politici.

«Izgleda da će se Vijeće guvernera danas susresti, ali to naravno ovisi koliko će daleko stići stranke u potrazi za sporazumom. Raspravljaju o jednom nacrtu i svakako žele postići konsenzus», objašnjava glasnogovorinica ovog atomskog ureda Ujedinjenih naroda Melissa Flemming. No, postoji još razlika u gledištima predstavnika iz 35 zemalja koji imaju guvernere u ovom tijelu i već satima se vode pregovori, konzultiraju vlade, susreću veleposlanici, dok radne skupine studiraju što bi moglo biti kompromis. Zahtjev Europljana je jednostavan, ali u srži i nepopustljiv: od Teherana se traži da odustane od programa obogaćivanja urana, jer bi taj materijal mogao poslužiti i za civilne i za vojne svrhe. Zauzvrat nude Iranu da ga sami opskrbljuju gorivom za elektrane, a nude i gospodarsku pomoć. Teheran to ne želi prihvatiti i zato je pokrenuo pogon u Isfahanu koji je prvi tehnološki korak u proizvodnji obogaćenog urana, ali je zapravo to svojedobno bio tek potez dobre volje Irana, zato jer je desetljećima krio svoje atomske ambicije, jer produkt iz Isfahana se teoretski može koristiti i u sasvim druge svrhe. No, drugo je pitanje što Europljani mogu učiniti, ako se Vijeće guvernera ne složi oko zajedničke izjave: na redu bi onda bilo iznošenje slučaja pred Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.

«To bi bila posljednja mjera i zapravo najgora što se nekoj zemlji može dogoditi. Nadamo se da do toga neće doći i da će se nastaviti pregovori i da će naši kontrolori nastaviti svoj posao», kaže Melissa Fleming, jer Teheran zapravo potpuno surađuje s kontrolorima na terenu. Sirus Nasseri, vođa iranskog pregovaračkog tima, smatra da zbog toga nema baš nikakvih pravnih temelja i upozorava Europljane neka ne srljaju u sukob s Teheranom. To upozorenje ima i osnova: iako London, Pariz i Berlin u Vijeću sigurnosti mogu računati na podršku Washingtona, već kada je riječ o Moskvi, koja je Iranu do sada isporučila veliku većinu tehnologije za atomsku energiju i unatoč formalnom pozivu Teheranu neka obustavi svoj program, podrška više nije tako sigurna. Još je manje sigurno što misli Peking, jer Iran itekako ima što ponuditi: svoju ogromnu zalihu nafte. No, zato se pritisak Zapada osjeća na sasvim drugim područjima: Sjedinjene Američke Države razmišljaju da li da sadašnjem predsjedniku Irana Mahmudu Ahmadinendžadu odobre ulaznu vizu, jer se sprema u New York da bi održao govor u Ujedinjenim narodima. Washington ga optužuje kako je upravo on bio jedan od studentskih vođa koji su zauzeli američko velposlanstvo u Teheranu 1979., iako bi formalno odbijanje bilo kršenje sporazuma između Sjedinjenih Država i svjetske organizacije.