220911 Landarzt-Alltag in Brandenburg
23. rujna 2011
Gotovo svi građani u Njemačkoj su zdavstveno osigurani i u zemlji ima dovoljno liječnika. U svakom slučaju barem na papiru. Broj liječnika opće prakse se doduše u zadnjih 20 godina uvelike povećao, s 93.000 na 137.000. Svejedno, postoje područja u kojima ne želi raditi niti jedan liječnik. Posebno na selu. Njemačka vlada sad posebnim zakonom želi seoskim liječnicima ponuditi finacijske poticaje. No hoće li ih time i uspjeti privući, pitanje je. Jer za ovo zanimanje potrebno je još uvijek prije svega biti veliki idealist. U svakom slučaju na selu u Brandenburgu.
I opet u automobil...
Doktor Sebastian Dannehl kritički promatra opremu u svojoj crnoj liječničkoj torbi. Potom poseže za jednim svežnjem formulara iz ladice radnog stola. Dannehl je muškarac koji je zašao u kasne tridesete. Upravo se sprema za odlazak u kućnu posjetu: "Uvijek nosim sa sobom punu torbu. Tu ima svega, sve do čitača elektronskih kartica..."
U dvorištu iza ordinacije čeka ga njegov parkirani auto. Srebrna mala kola iz devedestih. Sebastian Dannehl je prije dobrih devet mjeseci počeo raditi u mjestu Fürstenberg an der Havel, u istočnonjemačkoj saveznoj pokrajini Brandenburgu.
Sve je manje liječnika, koji, poput njega, žele raditi na selu. Trenutačno u Njemačkoj ima 550 praznih seoskih liječničkih ordinacija. U sljedećih deset godina na tisuće će liječnika opće prakse otići u mirovinu, a njihov posao neće imati tko preuzeti, pribojavaju se stručnjaci iz branše. Jer mladi liječnici nerado odlaze na selo. To im je previše naporno.
Bez privatnih pacijenata
"Benzin je sve skuplji. Ovakav liječnik kao ja sigurno se neće obogatiti. Ali u kućne posjete morate ići, prije svega, jer su ljudi sve stariji i sve bespomoćniji. Pogotovo tu na selu. Tu imate umirovljenika, tu imate ljudi koji žive od socijalne pomoći, koji često imaju problema s alkoholom. A onda imate mladih ljudi koji u pet ujutro putuju vlakom u Berlin, da bi se vratili u šest navečer", priča dr. Dannehl.
Tu u provinciji nema dobrostojećih privatnih pacijenata, koji liječničku ordinaciju mogu učiniti profitabilnom. A usluge za one s običnim zdravstvneim osiguranjem strogo su ograničene. Vlada bi tu htjela pomoći zakonskim olakšicama. Ali hoće li to biti dovoljno? To je upitno. Život na selu plaši mnoge njegove kolege, smatra dr. Dannehl: "Možda ne mogu podnijeti tu bliskost i povjerenje. Jer u gradu ipak uživate određenu anonimnost. Toga tu nema. Tu vas svi stalno promatraju. Ljudi znaju gdje živite, gdje stanujete. Kad tu odete na neku zabavu, svi vas poznaju. Jednostavno ne možete pobjeći u anonimnost."
Ograničena kulturna ponuda, koja se ne može uspoređivati s onom u gradu, da se i ne spominje.
U kućnoj posjeti
Liječnik je u ovoj kući bio već nekoliko puta. Uznemiren je. Danas mu ovaj pacijent nije odgovarao na telefon. Ni na zvonjavu na vratima sada nitko ne odgovara. Dannehl svejedno otvara teška drvena vrata. U spavaćoj sobi pronalazi starijeg muškarca na krevetu. On mu maše rukom.
"Imam jaku vrtoglavicu. Stalno me boli glava.", kaže. Dannehl mu mjeri puls. Ne može mu puno pomoći, ali ga ne želi samo tako ostaviti. Poseže za telefonom. Ovaj pacijent mora na promatranje u bolnicu: "Želim uputiti jednog osamdesetdvogodišnjaka. Bio sam mu već tri puta u kućnoj posjeti. Ima teške napade vrtoglavice, a antihistamin mu ne pomaže", objašnajva dr. Dannehl svom sugovorniku na telefon.
Liječnik ispunjava formulare. Kasnije će u svojoj ordinaciji za ovaj posjet zaračunati 21 euro. I još 15 eura za vožnju. Odsutan je bio gotovo jedan sat. Bilo koji obrtnik za to vrijeme više zaradi. I Dannehl bi u gradu mogao više zaraditi. Ali on se svjesno odlučio za selo: "Meni je ovdje jako lijepo živjeti. Osjećam se jako dobro, dobrodošao. I to mi ne može nadoknaditi nikakav novac. Što nekog čini sretnim? Zdravlje, lijep okoliš, društveni kontakti i priznanje. Novac? - OK, možda malo."
On zna da ga ovdje trebaju. No uza sav idealizam, dao si je rok od tri godine, nakon čega će kritički razmisliti isplati li mu se ovdje i ostati.
Autor: Heiner Kiesel/ S. Kobešćak
Odg. ur.: A. Šubić