"Tamo sam ostavila svoje tijelo"
19. listopada 2018
Tišinu prekida samo ritmično udaranje kišnih kapi po bijeloj plastičnoj ceradi. Nema televizora, nema glazbe, nema dječjeg smijeha. Tišina je posebno glasna nakon prolaska kroz prometni kaos na ulicama Cox Bazara, grada na jugoistoku Bangladeša. Prekida je samo zvuk mujezina. S okolnih stabala vise srebrno-sivi zvučnici i prenose poziv za molitvu preko brda i blatnjavih dolina.
Na sjeveroistoku Kutupalonga, koji je najveći izbjeglički kamp na svijetu, nalazi se Kamp 7. Tamo živi oko 40.000 ljudi na površini od oko jednog kvadratnog kilometra.
To je samo procjena. Nitko ne zna koliko točno je pripadnika Rohindža naroda na kraju završilo ovdje, u nekadašnjoj džungli priobalnog mjesta na granici Bangladeša i Mijanmara. U različitim kampovima živi ukupno milijun Rohindža. Možda ih je i oko 1,2 milijuna ili čak i više. Sve ovisi o tome koga pitate.
Ova muslimanska manjina još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća bježi iz Mijanmara. Ali još nikada do sada nije prebjegao toliki broj ljudi kao prošle godine. U samo nekoliko mjeseci se od brutalnog nasilja spasilo oko 700 tisuća muškaraca i žena. Koliko je točno ljudi ubijeno, to nitko ne zna. Samo je jasno to da je počinjen jedan od najstrašnijih genocida u novijoj povijesti ovog supkontinenta.
Tmurna sjećanja
Fatima (naslovna fotografija) je jedna od onih koji su preživjeli. Trlja prstima preko zubala. Zubno meso je upaljeno od žvakanja listova duhana i betela, koji na zubima ostavljaju crne tragove, ali ujedno i omamljuju tmurna sjećanja. Na pojedinim prstima nokti su ižvakani do samog mesa.
Ona ima 20 godina. I dva mala dječaka. Prije nego je prebjegla iz Mijanmara, silovana je. 30 ili 40 puta. U samo jednoj noći. Ne može ni reći koliko često. Niti zna koliko je bilo muškaraca. „Tamo sam ostavila svoje tijelo“, govori ona. Priča tiho. Prazan pogled spušten je prema glinenom tlu. I kada dođe do direktnog kontakta očima, nema susreta. Kao da su u njezinim tamnim očima zatvorena neka unutarnja vrata.
Sjedimo na tirkizno-crvenom prugastom tepihu u prednjem dijelu kolibe. Tu je jedna mala plastična stolica. Njezin muž Ali, samo dvije godine stariji od nje, čuči dok ona priča svoju priču. On je, kao i mnogi drugi, morao napustiti svoje selo kada su došle paravojne formacije - kako bi izbjegao smrt. Svoju suprugu, bebu, i tada 14 mjeseci starog sina ostavio je kod svojih roditelja. To je bilo prije godinu dana.
Nitko nije mogao čuti vrisku…
Nije prošlo mnogo vremena prije nego što su muškarci došli i odvukli Fatimu u šume. Tamo su se već nalazile druge žene, a ostale su stizale iz susjednih sela. Banda je nasrnula na njih. Jednom, pa još jednom. I tako puno puta. Nitko nije mogao čuti hripanje i plač. Braća ili supruzi koji su ih mogli spasiti, bili su ili već mrtvi ili su pobjegli da bi spasili živu glavu. Kao što je to uradio i Ali.
Fatima je nakon toga ipak nekako dospjela nazad u selo. Spretne ruke njezinih suputnica su se pobrinule za njezine rane. U protivnom, iskrvarila bi. Vjerojatno nikada više neće moći dobiti djecu.
S roditeljima svoga muža je kasnije prebjegla u susjedni Bangladeš, a međunarodne humanitarne organizacije su joj pomogle da pronađe svog muža.
„Meni nije problem ostati s njom", govori Ali. I dodaje da ona to nije napravila dragovoljno.
Silovane žene su često ostavljene
Kada kaže „to" on misli na masovno silovanje. I zaista, mnogi Rohindže ostavljaju svoje silovane žene. Ostavljaju ih same s djecom – i s boli. Zato što ih je drugi čovjek „posjedovao" i, prema razmišljanjima mnogih muškaraca – obeščastio.
Za mene, ženu koja dolazi sa Zapada i tamo je odrasla, sve ovo je skoro pa nepodnošljivo i strano. Da žene skoro nikako izlaze iz svojih koliba. Čak ni po vrućini bengalskog ljeta, kada je u barakama preko 40 stupnjeva. „Ne radi se o zakonima koji su propisani, nego o prakticiranju tradicije", objašnjava mi suradnica Crvenog križa. Prema kulturi Rohindža, žene napuštaju kuću samo ako je to apsolutno nužno.
Sigurna mjesta u kampu
„Mjesta za žene" su kakva takva pomoć. Oko kampa se nalazi 19 većih koliba gdje su aktivne strane međunarodne organizacije. Obzirom da tamo nude i medicinsko savjetovanje, barem neke žene se usude provesti nekoliko sati na ovom čistom i sigurnom mjestu. Kada ima struje, onda funkcioniraju čak i ventilatori, a tu je i pristojno kupatilo, kao i mogućnost da se djecu okupa kako to i treba.
S brda se vidi strašan prizor. Beskrajan red koliba koje su poredane jedna pored druge. Plastične cerade na drškama od bambusa su zidovi, a često i krovovi. Samo nekoliko kuća ima limene krovove.
Smještaj u slučaju nužde
Fatima i Ali žive u jednom od ilegalnih kampova koji su podignuti vrlo brzo, kada se prije godinu dana u najkraćem mogućem roku moralo naći rješenje za smještaj za preko 700 tisuća Rohindži. To je bio klasični smještaj u slučaju nužde koji je bio namijenjen za kratkoročno korištenje. Ne za dugoročan smještaj.
A upravo to je ono što Fatima i Ali očekuju. Mijanmar ne radi na tome da Rohindžama ponudi „papire" ili da im dozvoli da se vrate u njihovu zemlju. Bez važećih dokumenata Rohindže su službeno ljudi bez državljanstva i ovise o dobroj volji vlasti Bangladeša.
A građani Bangladeša znaju što znači biti protjeran. U nemirnoj povijesti ove zemlje uvijek iznova je dolazilo do bijega i protjerivanja. Na početku su imali razumijevanja za izbjeglice. Ali to se polako mijenja. Mnogi imaju osjećaj da je njihova zemlja učinila već dovoljno za strance. Na kraju krajeva, kod čestih prirodnih katastrofa nema dovoljno pomoći ni za domaće stanovništvo. Posvuda nedostaje policajaca da bi se zaustavio povećan stupanj nasilja i organizirano krijumčarenje drogama i oružjem.
Raste i strah od radikalizacije mladih muslimana. Oni koji se bave njihovim regrutiranjem u kolibama u kojima vlada atmosferi beznađa, imaju lagan posao. Službeno Rohindže ne mogu napustiti izbjeglički kamp, ne smiju raditi, a djeca dobiju minimalno obrazovanje.
Beskrajno izgubljeni
Kako dalje? Fatima ima samo jednu želju. Ona želi natrag. U svoju domovinu. Možda se nada da će ponovo naći ono što je te noći izgubila u šumi. Ili joj možda jednostavno nedostaje snage za izgraditi novi život u nepoznatoj zemlji.
Kapi kiše i dalje nastavljaju kuckati o bijelu plastičnu ceradu stvarajući ritam čekanja usred atmosfere beskrajne izgubljenosti.