Talijanska vlada pala zbog EU-pomoći?

Ako se pita predsjednika talijanske vlade Giuseppea Contea onda bi o korištenju 209 milijardi eura pomoći iz Bruxellesa zbog korona-pandemije trebalo odlučivati jedno vijeće stručnjaka sastavljeno od menadžera, a ne parlament u Rimu. Novac iz EU-a trebao bi pomoći da ta zemlja teško pogođena korona-pandemijom gospodarski ponovo stane na vlastite noge. Ali, još je potpuno nejasno kako bi novac trebao biti upotrijebljen, postoje samo grube izjave namjere. Šef stranke Italia Viva Matteo Renzi više je puta prijetio izlaskom iz vladajuće koalicije ako više novca ne bude išlo za inovativne projekte. Od rujna 2019. se vladajuća koalicija sastoji od populističkog pokreta Pet zvijezda, socijaldemokrata (PD) te malih stranaka Italia Viva (Italija živi) i Liberi e Uguali (Slobodni i jednaki), a to je prije koalicija za nuždu nego koalicija istih vrijednosti.

Sada je i ta krhka koalicija pukla. Renzi je u srijedu poslijepodne iz vlade izvukao dvije ministrice svoje stranke, ministricu poljoprivrede Teresu Bellanovu i ministricu obitelji Elenu Bonetti. Sada je na premijeru Giussepeu Contiju da pokuša vratiti Renzija u vladu. Renzi je najavio da je otvoren za razgovor. Sve strane pokušavaju pod svaku cijenu izbjeći nove izbore.

Renzi je od 2014. do 2016. i sam bio predsjednik vlade, ali je podnio ostavku nakon odbacivanja ustavne reforme koju je on predložio.  Renzi kritizira da se trenutno premalo novca predviđa za jačanje zdravstvenog sustava i investicije okrenute budućnosti. „Renzijeva kritika je sigurno motivirana i borbom za utjecaj, ali on ipak govori o jednom važnom problemu. Europska unija će idućih godina objeručke trošiti novac, ali premalo je razmišljala o djelotvornom korištenju tog novca“, kaže Friedrich Heinemann u razgovoru za DW. Ovaj stručnjak za Europu na Leibnizovom centru za europska gospodarska istraživanja (ZWE) smatra da je velika opasnost da pomoć iz EU-a bude uludo potrošena.

Izgubljena desetljeća, spiskana pomoć EU-a?

Natjecanje lobista u Italiji oko „politički najoportunijeg novog programa trošenja novca“ zabrinjava. „Velika je opasnost da talijanski program za obnovu posluži de facto samo za proširenje državnog sektora i socijalnih davanja, ali da ne pomogne razvitku zemlje“, kaže Heinemann.

Zapravo bi pomoć EU-a, koja se po prvi put financira zajedničkim zaduživanjem, trebala postaviti skretnice za gospodarsku renesansu Italije u idućim desetljećima.

Italija će dobiti 85 milijardi eura bespovratne pomoći i 124 milijarde eura povoljnih kredita. Ekonomisti vide u rekordnoj financijskoj pomoći EU-a, koja je dobila ambiciozan naziv Next Generation EU, posljednju šansu da Italija svlada trajnu krizu. Jer gospodarstvo te prezadužene zemlje stagnira, bruto domaći proizvod je u godini korone, po navodima Središnje banke u Rimu, pano na razinu iz 1998. Italija ima dug od 2,5 bilijuna eura. Ni jedna druga članica EU-a nije tako jako zadužena, a samo rijetke zemlje u svijetu imaju veće zaduženje.

Popis tema omiljenih u Bruxellesu

Na prvi pogled u investicijskom programu Conteove vlade pojavljuju se sva težišta koja se nalaze i na agendi Europske komisije na čelu s Ursulom von der Leyen. Tu se govori o zelenoj revoluciji i ekološkoj tranziciji, poticanju digitalizacije, inovacije i održive mobilnosti kao i ravnopravnosti spolova. Zastupljena je čak i u Bruxellesu tako omiljena tema kohezije; u Conteovim planovima govori se o financiranju „socijalnog i teritorijalnog jedinstva“ u Italiji. S obzirom na to da Giuseppe Conte potječe sa siromašnog juga Italije, koji je cijelu vječnost ovisan o subvencijama središnje vlade, osobito su ljudi na gospodarski jačem sjeveru i u središnjoj Italiji sumnjičavi kad se radi o raspodjeli milijardi.

Aludirajući na antičku prošlost juga koji je bio grčka kolonija Magna Graecia (Velika Grčka), neki Talijani sa sjevera i danas posprdno svoje sunarodnjake na jugu nazivaju Greci (Grci). Već desetljećima tamo odlaze milijarde bez osjetnoga gospodarskog napretka. Kako jedan „Grk“, kao Giuseppe Conte iz Apulije, može smisleno trošiti novac, pitaju se mnogi primjerice u gospodarskoj i financijskoj metropoli Milanu.

Profesor ekonomije Roberto Perotti sa Sveučilišta Bocconi u Milanu ne bi se spuštao na tu razinu, ali i on stvari gleda kritično. „Postoji izuzetno velik rizik da smo nesposobni trošiti novac ili da ga rasipamo. U tom slučaju bismo za nekoliko godina imali financijsku krizu“, upozorio je Perotti u rujnu u razgovoru za novinsku agenciju Reuters.

Opasnost nove financijske krize

U tom slučaju bi strani investitori, upozorava Perotti, ponovo gledali na divovsko zaduženje Italije i na financijskim tržištima jako špekulirali protiv Rima.

Zbog svoje neučinkovite birokracije Italija ne koristi ni polovicu novca koji joj EU stavlja na raspolaganje. Osobito na jugu zemlje izgleda da je uprava nesposobna podnijeti zahtjeve prema propisima EU-a ili provesti projekte za koje je novac odobren.

Luca Bianchi s privatnog znanstvenog instituta SVIMEZ iz Rima već godinama se bavi strukturnim problemima na jugu Italije. Njegova bilanca je porazna: u razgovoru za njemačke novine Welt am Sonntag on kaže da su samo 2019. regije južno od Lacija (pokrajine u kojoj se nalazi Rim) izgubile oko dva posto svoga gospodarskog proizvoda. Razlog je što loše funkcionirajuća uprava između Napulja i Palerma nije pravovremeno povukla već odobrena sredstva iz strukturnih fondova EU-a.

Pogled u statistike Europske komisije i sad potiče sumnje da Italija može iskoristiti šansu za modernizaciju zemlje. Od 2014. do 2020. je u cijeloj Italiji potrošeno samo oko 40 posto novca za projekte koje je Bruxelles već bio odobrio. Po tomu je Italija na jednom od posljednjih mjesta u Europskoj uniji.

Najmodernije prese za masline i subvencije grijanja

Talijanski projekti koji dobivaju potporu iz fonda Next Generation sežu od razvitka automobila na vodik preko najmodernijih presa za masline do infrastrukturnih projekata u Mezzogiornou, siromašnom jugu te zemlje. Dosad je davan poticaj od više tisuća eura za kupovinu novog automobila, bio on na električni ili dizelski pogon. A vlasnici nekretnina mogu od države dobiti nadoknadu troškova za modernizaciju grijanja.

Friedrich Heinemann nema velika očekivanja ni od aktualnih planova Conteove vlade glede korištenja milijardi iz EU-a. „Ono što dosad čitam ne izaziva optimizam. Već odavno su poznata tijesna grla za bolji gospodarski razvitak Italije: obrazovni sustav mlade ljude ne priprema za moderni i digitalni radni svijet. To slabi i poduzeća koja su izgubila konkurentnost na međunarodnom tržištu. Gospodarstvo i tržište rada je previše regulirano“, kaže Heinemann.

„Javni sektor je prevelik, a zapošljavanje osoblja se još uvijek više događa po vezama nego po sposobnostima. Socijalna država stenje pod teretom velikih izdataka za mirovine, ali ne uspijeva se djelotvorno boriti protiv siromaštva.“

„Kolektivno potiskivanje stvarnih problema“

Uz to dolazi potpuna ovisnost juga Italije o subvencijama i tamo raširena korupcija. U konceptima nema ničega čime bi se moglo suprotstaviti toj već odavno poznatoj slabosti Italije, kritizira Heinemann. O svim tim temama „zapravo ništa nije“ pročitao u talijanskom programu za uklanjanje posljedica korona-pandemije.

„Krov sa solarnim panelima u Italiji koji je financirao EU omogućuje lijepe fotografije i možda oduševljava službenike EU-a. Ali, takav krov neće nikako moći zaustaviti ekonomsko propadanje Italije. Mi u biti promatramo kolektivno potiskivanje stvarnih problema.“

Friedrich Heinemann smatra da je pogrešno bilo milijardski program Next Generation ne povezati s konkretnim reformskim uvjetima. Sad sve ide prema tomu da posvemašnja neučinkovitost u Italiji bude samo prikrivena novcem iz EU-a, umjesto da bude uklonjena. „Ako se ne dodaju odlučne mjere paket EU-a za uklanjanje posljedica korone mogao bi političko-ekonomski izazvati čak suprotno od onoga što mu je cilj“, upozorava Heinemann. „To u zemljama koje dobivaju veliku pomoć smanjuje reformski pritisak. Umjesto da se prihvate nepopularnih ali nužnih reformskih zadaća sad će javna uprava biti povećana, a slabašna vatra EU-subvencija sugerira da odlučne reforme nisu nužne.“