Svetogrđe ili znanost?

I danas se čuju strahovite priče o postupanju s leševima u dvoranama za seciranje. One nisu samo tema bezbrojnih trilera, nego i modernih svjetskih mitova - koji nisu istiniti, ali ipak potvrđuju da u nama postoji duboki strah. No, kako to stvarno izgleda kada studenti medicine rade s leševima u dvoranama za seciranje? Je li to danas zaista još uvijek potrebno za studij?

Pogubljeni zatvorenici

Svijetla, bijelim pločicama obložena dvorana u institutu za medicinsku anatomiju sveučilišta u Bochumu. Kroz mliječno staklo prozora dopire dnevno svjetlo u prostoriju na prvom katu. Na prozorskim daskama stoje mikroskopi, u kutovima kosturi. Na dvanaest metalnih stolova leže leševi, oko njih studenti u bijelim i zelenim kutama. "Trenutno radim na srcu. Prepariram ga, prikazala sam koronarnu žilu, jučer sam otvorila srce i pogledala četiri šupljine od kojih se sastoji", kaže studentica medicine Christiane Sobocinski. U zraku se osjeća slatkasti miris otapala koji potječe od formalina u kojem se natapaju leševi - kako bi se konzervirali i da se ne isuše. Sa svakim danom studenti se sve više privikavaju na svoj objekt učenja, to iz vlastitog iskustva zna i student Holger Mues: "Veoma je važno da kao budući liječnik učiš na ovim preparatima. Anatomija nije kao što se prikazuje u knjizi, da je sve tako lako dostupno."

Na seminarima sveučilišta u Bochumu za oko 280 studenata na raspolaganju stoje 24 leša. U cijeloj Njemačkoj registrirano je preko 100.000 osoba kao donatora tijela, pa tako ne postoji manjak "leševa za učenje". U prijašnjim stoljećima bilo je drugačije, priča Karin Stukenbrock, povjesničarka medicine na sveučilištu u Magdeburgu: "Odlučujući preokret bio je u 18. stoljeću. Do tada je bilo teško doći do leševa. Jedini leševi koji su bili dostupni anatomiji bili su pogubljeni zatvorenici. Oni su kroz svoje djelo izgubili pravo na časno postupanje s njihovim tijelom, te su kao dodatna kazna nakon smrti predani u ruke anatomije."

Leševi vanbračne djece

Isto je vrijedilo i za one koji su si oduzeli život. Zato su mnogi dospjeli na stol za seciranje. Do 18. stoljeća seciranje leševa bilo je javno, svi koji su si mogli priuštiti kartu mogli su gledati. No, kada se u 18. stoljeću smanjio broj smrtnih kazni, to se odrazilo i na broj dostupnih leševa. "Bilo je sve manje pogubljenika, a sve više sveučilišta koja su trebala leševe. U toj su situaciji prešli na drugu grupu leševa, na one koji nisu imali veliki značaj u društvu: samohrane majke, vanbračnu djecu, beskućnike i one koji su već pronađeni mrtvi. Ali najčeće su to bila vanbračna djeca, samohrane majke i beskućnici", kaže Stukenbrock. Tako su liječnici imali mnogo leševa na raspolaganju, a u pravilu su se pridržavali zakona. O patolozima koji se noću šuljaju po grobljima i iskopavaju leševa malo je poznato.

No, za mnoge ljude leš predstavlja nešto jezovito, a i današnji studenti moraju najprije prevladati strah i gađenje. I za njih postoje trenuci koji nisu tako jednostavni, kaže Mues: "Lice je uvijek najteža stvar. Ono pokazuje da se stvarno radi o pravom čovjeku. Naravno, po tijelu se vidi da je to čovjek, ali je drugačije kada se pogleda u lice."

Veliki broj doniranih tijela

Studenti ne poznaju leševe, ne znaju koga prepariraju. Za studenticu Christianu Sobocinski ne bi bilo zamislivo da preparira nekoga koga poznaje: "Kada bi postojala osobna povezanost s lešem mislim da ne bi bilo tako lako moguće izvaditi srce ili u rukama držati cijelo crijevo i pri tome reći: ovo je veoma debelo crijevo ili ovo je lijep objekt." Ova anonimnost prije nije bila moguća. Leševi su bili iz bliske okoline i studenti su ih često osobno poznavali. Danas ljudi koji svoje tijelo nakon smrti daruju medicinarima mogu biti sigurni da će s poštovanjem postupati njima. Velika anatomska kazališta zamijenile su male dvorane unutar sveučilišta. Danas uistinu ne postoji manjak leševa za studente. Začuđujuće mnogo osoba tijekom života odluči da će svoja tijela nakon smrti donirati za seciranje, pa tako neka sveučilišta dobivaju tri puta više leševa nego što im je potrebno.