Sve manje šansi za društveni uspon u Njemačkoj

Van Mai studira humanu biologiju u Marburgu. Ljetos je predala svoj magistarski rad, a iduće godine želi završiti studij. Put do toga bio joj je težak, kaže. Već i zato što je stalno imala financijskih problema: „Dolazim iz obitelji s niskim primanjima i oduvijek sam se morala bojati za svoju egzistenciju."

Dvadesetšestogodišnjakinja je prva u svojoj obitelji koja studira. Njezin je otac 1980-ih došao iz Vijetnama u Njemačku, danas radi kao kuhar. Van ima šestero braće i sestara, a roditelji nemaju dovoljno novca da joj plaćaju studij. Znala je da će put biti naporan, kaže Van. Ali prihvatila je taj izazov kako bi ostvarila svoj san: postati znanstvenica.

Barem 120% od imućnijih

Van Mai nije jedina koja se mora više truditi od drugih: prema istraživanjima, od 100 djece akademika njih 79 započinje studij, a 43 stekne magistarski stupanj. Od 100 djece neakademika tek ih 27 započinje studij, a samo jedanaest završi magisterij.

Unatoč tome, u Njemačkoj je dugo vrijedilo obećanje socijalnog tržišnog gospodarstva: tko je marljiv, može nešto postići i vlastitim naporom steći bolje obrazovanje i veći prihod od svojih roditelja. To je obećanje nakon Drugog svjetskog rata razvio profesor ekonomije Alfred Müller-Armack zajedno s budućim kancelarom Ludwigom Erhardom.

To danas više ne vrijedi. Do tog je zaključka došlo istraživanje Andreasa Peichla, profesora ekonomije na Sveučilištu Ludwig-Maximilians u Münchenu: „Svakako je pala već i vjerojatnost da netko iz siromašne obitelji ostvari veliki uspon u društvu."

Sve manje šansi u Njemačkoj

Peichl je na čelu sektora makroekonomije i istraživanja pri minhenskom ekonomskom institutu ifo i istraživao je koliko prihod i obrazovanje djece ovise o roditeljima. Podaci potječu iz socioekonomskog panela, ankete kućanstava u Njemačkoj. Rezultat je loš: Njemačka pada u međunarodnoj usporedbi kad je riječ o šansama za uspon u društvu.

Izračunao je rezultate prema tzv. koeficijentu status-status, odnosno koliko je prihod roditelja povezan s kasnijim prihodom njihove djece. Idealna je vrijednost 0 kad porijeklo ne igra nikakvu ulogu za bolja primanja. Ako je 1, djeca nužno završavaju na istom prihodovnom rangu kao roditelji. Studija pokazuje da je ta vrijednost u Njemačkoj znatno porasla, kaže Peichl: s 0,17 kod onih rođenih početkom 1970-ih na 0,34 kod onih rođenih sredinom 1980-ih.

Sad je gotovo dvostruko veći utjecaj obiteljskog porijekla na kasniji prihod unutar jednog naraštaja, kaže ekonomist: „Nekada je Njemačka, slično drugim europskim i posebno skandinavskim zemljama, bila jedna od zemalja s najvećom društvenom mobilnošću“, kaže Peichl.

Rasipanje dragocjenih potencijala znanja

Danas je Njemačka u međunarodnoj usporedbi među razvijenim gospodarstvima jedna od zemalja s najnižim šansama za uspon – slično SAD-u. To je problematično jer se vlastiti trud manje isplati, a nadarenost i marljivost ne znači i uspjeh. Talenti se tako rasipaju. Dugoročno, to vodi do manje inovacija i gospodarskog rasta.

Životni put djece ne bi smio ovisiti o obrazovanju i zanimanju roditelja, smatra Peichl. I iz ekonomskog očišta mnogo toga govori u prilog jednakim prilikama za sve. No za to su potrebni veća socijalna pravednost i manja ovisnost o obiteljskom porijeklu.
Njemačka mora više ulagati u rano obrazovanje, zahtijeva ekonomist. U drugim zemljama, primjerice u europskim susjednim državama ili Australiji, djeca već od četvrte godine obvezno pohađaju predškolu. Tako se već rano uočavaju razlike među djecom i tko bi možda trebao potporu. „U Njemačkoj već dugo pokušavamo proširiti skrb o djeci, ali tu se uglavnom radi o tome da djeca negdje budu preko dana, da su zbrinuta i da se ne ozlijede – a manje o obrazovanju, jer često nedostaje i osoblja za to.“

„Hoću li se prestati bojati za budućnost?"

Prilike za društveni uspon nisu važne samo za gospodarski rast, nego i za stabilnost naše demokracije, naglašava Peichl. Gdje nema šansi da bude bolje je i nezadovoljstvo veliko, a širi se i utjecaj populističkih stranaka. To se vidi i u SAD-u.

Van Mai razumije nezadovoljstvo mnogih, ali je uvjerena u demokraciju. Želi iduće godine završiti studij. Iako se uspjela izboriti kao znanstvenica i dijete doseljenika, osjećaj nelagode ostaje i pitanje hoće li doista uspjeti u životu. Ima magisterij i time je stigla na cilj koji si je odredila, ali: „Pitam se, hoću li se i dalje morati bojati za svoju egzistenciju? Bojati se da nisam dovoljno dobra?"

Mlada znanstvenica s mješovitim osjećajima gleda u budućnost. Od društva želi više razumijevanja i potpore za „prve akademike“. Od politike traži pristupačan smještaj za studente i naučnike te da nema čekanja kod podnošenja zahtjeva za novčanu potporu studentima BaföG.