Suđenje za ubojstvo Bošnjaka u Karakaju 1992. | Politika | DW | 19.12.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Suđenje za ubojstvo Bošnjaka u Karakaju 1992.

„Vidio sam optuženog s oružjem u rukama i čovjeka kako leži u lokvi krvi“, izjavio je Pero Milanović, svjedok optužbe na suđenju Daliboru Maksimoviću, zbog ubojstva četiri bošnjačka civila 1992. u Karakaju kod Zvornika.

Za vrijeme rata u Zvorniku su počinjeni brojni ratni zločini

Za vrijeme rata u Zvorniku su počinjeni brojni ratni zločini

Prema optužnici koja je pred sudom u Srbiji podignuta u svibnju ove godine, a prije toga je preuzeta od Tužilaštva za ratne zločine BiH, Dalibor Maksimović je kao pripadnik Teritorijalne odbrane (TO) Milići, 18. travnja 1992. u objektu „Standard" u Karakaju, u općini Zvornik, gde je bila smještena njegova jedinica, ubio četiri civila bošnjačke nacionalnosti.

To je, kaže se u optužnici, učinio u prisustvu drugih pripadnika TO Milići, nakon što je saznao da je u Zvorniku poginuo jedan pripadnik njegove jedinice. U predvorje objekta tada su dovedeni ranije pritvoreni civili – braća Iljaz, Nijaz i Nedžad Karaosmanović, Fadil Čirak i jedno NN lice. Maksimović je na njih pucao rafalnom paljbom.

Ubio je Fadila Čiraka i Iljaza i Nijaza Karaosmanovića. NN lice je uspjelo pobjeći, a Maksimović je potom prišao Nedžadu Karaosmanoviću koji je ležao na podu ali je još pokazivao znake života i s jednim vojnikom ga je do smrti izudarao nogama.

„Vidio sam kako jedan čovek leži u lokvi krvi"

Pred Višim sudom u Beogradu u srijedu (18.12.) je svjedočio Pero Milanović, koji je 1992. u općini Zvornik bio pripadnik TO Milići i zamjenik komandira Radomira Đinkića. Rekao je da je onog dana kada je čuo da je jedan pripadnik TO Milići nastradao kod Doma zdravlja u Zvorniku, otišao u objekt Standard te da je ušao u prostoriju u kojoj je bio smješten.

„Vani se u jednom trenutku čula pucnjava. Izašao sam iz svoje prostorije i vidio u hodniku dosta naroda u civilnim odijelima i uniformama. Pored stepenica je stajao Maksimović i vidio sam kako jedan čovjek leži u lokvi krvi", rekao je Milanović. „Nisam osobno vidio da je on na nekoga pucao", dodao je svjedok optužbe.

Na pitanje zamjenika tužitelja Đukica je li ili nije vidio da je Maksimović držao oružje, Milanović je potvrdio da je optuženog vidio s oružjem. Na pitanje branioca Nenada Petrušića da li zna je li Maksimović bio pripadnik jedinice kojom je komandirao Radomir Đinkić, a u čijem sastavu je bio i on, Milanović je rekao da mu se čini da optuženi nije bio u toj postrojbi, ali da to ne može reći sa sigurnošću, s obzirom na to koliko je vremena od tada prošlo.

Na raspravi u srijedu u publici je među prisutnima bila i oštećena u ovom predmetu, Fahrija Čirak, čiji je muž ubijen u objektu „Standard", a koja je svjedočila na prethodnoj raspravi. Sljedeća je rasprava zakazana je za 21. februar 2020. godine.

„Više nisam mogla to nositi u sebi"

Pred Višim sudom u Beogradu protiv Maksimovića se vodio još jedan sudski proces, a prvostupanjska presuda donešena je u rujnu ove godine. Tada ga je sudsko vijeće, kojim je predsjedavao sudac Vladimir Duruz, osudilo na 15 godina zatvora.

U optužnici podignutoj 2016, navedeno da je on u svibnju 1992. u mjestu Repovac u općini Bratunac s nekoliko nepoznatih pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) izdvojio zatvorene civile bošnjačke nacionalnosti – Salkić Husu, Nezira i Omera – i pucao u njih. Ubijeni su Nezir i Omer Salkić, a pošto je Huso Salkić još pokazivao znake života, Makimović mu je prišao i zaklao ga.

Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu

Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu

On je istog dana u mjestu Glogova ubio i civila Muju Šaćirovića, a kasnije je u mjestu Repovac s nepoznatim pripadnikom VRS zatvorio dvije žene, od kojih je jedna na ovom suđenju bila zaštićeni svjedok VS1. Oni su te dvije žene kasnije odveli u šumu iznad mjesta Milići gde je Maksimović silovao svjedokinju VS1. Ona je na pretresoj raspravi 2016. godine od suda tražila da se ne susretne s okrivljenim i svedočila je iz posebne prostorije.

„Bilo me je stid mene. Bilo me je stid svijeta. Stid me i sada da pričam o tome. I to mi nije dalo (da pričam), dok me nije vrijeme došlo, počelo me progoniti, počela sam vrištati, pričati u snu...morala sam to ispričati. Više nisam mogla to nositi u sebi", rekla je tada svjedokinja VS1 na pitanje zamjenika tužitelja Bruna Vekarića zbog čega o silovanju nije ništa rekla u iskazima koje je ranije dala u BiH.

Regionalna suradnja

Ovaj predmet je, kao i Karakaj, Tužilaštvu za ratne zločine Srbije ustupilo Tužilaštvo BiH. Od 2016. do 2019. godine u Srbiji su podignute 23 optužnice za ratne zločine, od kojih je 19 preuzeto iz BiH.

Regionalna suradnja jedan je od ključnih uvjeta kako bi se procesuirale preostale osobe koje su optužene za ratne zločine. To je stav mnogih nevladinih organizacija, a isto je nedavno u svom izvještaju naveo i glavni tužilac Mehanizma za međunarodne krivične sudove u Hsagu Serge Bramertz.

Tužilaštvo za ratne zločine Srbije je sa Tužilaštvom BiH, Crne Gore i hrvatskim Državnim odvjetništvom od 2005. potpisalo nekoliko dokumenata o suradnji, a poslednji s BiH – protokol o suradnji u progonu počinilaca krivičnih dijela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, potpisan je u Bruxellesu 2013. godine.

Preuzimanje optužnica iz BiH nevladine organizacije uglavnom ocjenjuju kao dobar primjer regionalne suradnje. „Ukoliko regionalnu suradnju s BiH posmatramo isključivo u kontekstu koliko je pravosuđe BiH ustupilo predmeta ratnih zločina domaćem pravosuđu, onda možemo reći da ona dobro funkcionira. Najveći broj pokrenutih predmeta za ratne zločine u Srbiji su posljedica regionalne suradnje s BiH", izjavila je za DW izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo (FHP) Ivana Žanić.

Srbija ne sudi visokorangiranim počiniocima

Ipak, ona dodaje da stvari ne stoje toliko dobro ukoliko se regionalna suradnja promatra u širem kontekstu – kao povjerenje između dva pravosuđa. „Iako BiH ustupa predmete, tu se uglavnom radi o predmetima u kojima su optuženi niskorangirani počinitelji i predmeti s malim brojem žrtava. Dakle, izostaju ustupi predmeta protiv visokorangiranih počinitelja. Razlog tome je vjerojatno to što je opće poznato da Srbija ne procesuira visokorangirane počinitelje", smatra je Žanić.

Prema zakonu u Srbiji, u ovom trenutku važeće je načelo univerzalne nadležnosti koje omogućuje Tužilaštvu procesuiranje počinioce ratnih zločina bez obzira na njihovo državljanstvo. Nedavno je na prijedlog Tužilaštva za ratne zločine Srbije, državljaninu BiH i bivšem pripadniku HVO Osmanu Osmanoviću određen pritvor, zbog sumnje da je 1992. izvršio ratni zločin. Ipak, tada je reagiralo Tužilaštvo BiH koje je od Ministarstva pravde BiH zatražilo da pravosudnim institucijama Srbije uputi molbu za Osmanovićevo izručenje.

Iako ističe da je načelo univerzalne nadležnosti formalno-pravno prihvatljivo, stav FHP je da „svaka država nastala raspadom bivše Jugoslavije treba primarno procesuirati vlastite državljane (optužene) za počinjene ratne zločine", izjavila je nedavno Višnja Šijačić iz Fonda za humanitarno pravo.